Udarac tupim predmetom

Udarac tupim predmetom

Najveću odgovornost za sve scenarističke slabosti, logičke provalije, glumačka otkliznuća i produkcijske eskapade u franšizi CSI snosi Jerry Bruckheimer. Dokaza za to je dovoljno i bez uzimanja DNK i služenja sofisticiranim uređajima

Osim što je već dva desetljeća najmoćniji i najutjecajniji holivudski filmski i televizijski producent, notorni Jerry Bruckheimer za ambicioznije gledatelje i upućene filmofile ujedno je i najomraženija osoba iz holivudske tvornice snova, da ne kažem noćnih mora, istoznačnica bombastične i raskošno producirane, no najčešće isprazne, površne, nerijetko priglupe i nepodnošljivo trivijalne eskapističke zabave, pop-corn-hitova namijenjenih ponajprije tinejdžerima i osobama kojima IQ ne premašuje broj cipela. Nakon što je njegov glavni konkurent Joel Silver producentske škare objesio o klin (jedino donekle pamtljivo što je tijekom posljednjih desetak godina izišlo iz Silverove majstorske radionice trodijelna je fantastična gnostička new-age papazijanija Matrix), desničar Jerry Bruckheimer, otvoreni zagovornik izgubljenoga Georgea W. Busha i njegove administracije te prema nekima neformalni glasnogovornik Pentagona koji navodno po nalogu vojnih glavešina producira filmove poput Armageddona, Pearl Harboura i Pada Crnog jastreba, samouvjereno vedri i oblači obroncima Beverly Hillsa, namećući trendove filmske i TV-zabave, stvarajući instant-zvijezde bez pokrića i naslovima kakvi su Hrid, Nestali u 60 sekundi, Djevojke iz Coyote bara, Zločesti dečki 2 i Nacionalno blago kontinuirano bezobzirno spuštajući donju kvalitativnu razinu koliko-toliko pristojne kinozabave.

U kontekstu svega navedenog, dosadašnja tri izdanka franšize CSI, prema Reutersu najgledanijega prošlogodišnjeg američkog TV-formata u svjetskim razmjerima, unatoč mnoštvu nedostataka ipak se ubrajaju u pozitivnije stavke Bruckheimerove karijere. Premda su realističnost i uvjerljivost najčešći pridjevi kojima se opisuju nagrađivani prikazi (ne)zgoda forenzičarskih timova iz Las Vegasa, Miamija i New Yorka, predočavanja čijih slučajeva iniciraju i porast zanimanja za forenziku na američkim fakultetima, realizam i vjerodostojnost zasigurno su posljednji pojmovi koji se mogu povezati s radnim svagdanom radoholičara Gila Grissoma, Horatia Cainea i Macka Taylora, kao i njihovih suradnika. Naime, riječ je o asocijalnim, napadno samouvjerenim i narcisoidnim te gotovo autističnim profesionalcima neopisivo predanima poslu, sveznalicama koji su doslovce popili svu pamet svijeta (osobito Grissom u interpretaciji Williama L. Petersena), koji s nevjerojatnom lakoćom iz malog prsta izvlače podatke o simptomima Kreutzfeld-Jacobove bolesti, sastavima austenitnih čelika, razmnožavanju dudova svilca u zabitim predjelima Arkansasa ili rasplodnim svojstvima šarana iz gornjeg toka rijeke Hudson, dakle posve nevjerojatnim eruditima pred kojima bi se i najveći enciklopedisti skrili u mišju rupu, a o Sherlocku Holmesu ili Philou Vanceu da se i ne govori.

Dakako, policijska procedura i svakodnevica stvarnih forenzičara, koja prema vodećem FBI-ovom DNK-istražitelju Bruceu Budowleu možda ponajprije nalikuje onoj animirane obitelji Simpson, nemaju nikakve veze s posve artificijelnom, hiperstiliziranom, ušminkanom, kičastom i nerijetko karikaturalnom slikom koju o FBI-ovim istražiteljima nameće Bruckheimerov autorski trojac, Anthony E. Zuiker (bivši vozač tramvaja), Carol Mendelsohn i Ann Donahue. Lažnim, nevjerodostojnim i glamuroznim prikazom istražiteljske rutine najviše se izdvaja jarkim bojama oslikana CSI podružnica iz Miamija, čijega šefa Horatia Cainea utjelovljuje tragikomični David Caruso. Ispraznim pogledima, iritantnim ciničnim one-linerima, negledljivim preglumljivanjem, gardom bezgrešna moralnog autoriteta i patetično-teatralnim gestama i grimasama Caruso svoj lik pretvara u hodajuću karikaturu. Njegov kvalitativni histrionski antipod je Gary Sinise, karizmatični i uvijek pouzdani glumac koji i papirnatom karakteru Macka Taylora s lakoćom uspijeva udahnuti životnost i višedimenzionalnost. A William L. Petersen, protagonist Mannova Lovca na ljude i svojedobno podcijenjena Friedkinova remek-djela Živjeti i umrijeti u L.A., glumačkim se izrazom smjestio negdje po sredini, neusporedivo smireniji i samozatajniji od Carusa, ali i znatno skloniji samodopadnim pozama i izgovaranju važnih monologa.

Predvidljivo, najveću odgovornost za sve scenarističke slabosti, logičke provalije, glumačka otkliznuća i produkcijske eskapade u franšizi CSI snosi Jerry Bruckheimer. Dokazi za to praktički nam se svakodnevo podastiru u programima HTV-a i RTL TV-a, i bez uzimanja DNK i služenja sofisticiranim uređajima.

Josip Grozdanić