U svjetlu poezije i plesa

U svjetlu poezije i plesa

Klasični indijski plesovi sve su prisutniji na zagrebačkim pozornicama. Osim plesne, privlače i publiku koja je u potrazi za drukčijom tradicijom, iskustvom koje se kreće u suprotnom smjeru od iscrpljujuće vezanosti za svakodnevicu. Predstava Noor, smještena u Zagrebačkom kazalištu lutaka, 14. rujna u izvedbi i koreografiji indijske majstorice kathaka Sushmite Ghosh upravo je bio takav događaj. U spoju drevne tradicije plesa i duhovne poezije perzijskog sufija Rumija, tijelo plesačice svakim pokretom postaje simbolom mnogo veće istine od sama sebe. Kako sam Rumi kaže:

Svaka ruža slatka mirisa,

Priča nam tajnu svepostojanja.

Gostovanje Sushmite Ghosh osim predstave uključilo je tjedan dana dugu radionicu kathaka. Projekt je pokrenula Mayala Bracha, plesačica kathaka izraelskoga podrijetla i dugogodišnja učenica Sushmite Ghosh. Već je četiri godine prisutna u Zagrebu, gdje podučava tu klasičnu indijsku plesnu formu staru više od dvije tisuće godina, održava prezentacije i predstave i, čini se, stvara pravu malu kathak–zajednicu.

Predstava se sastojala od četiri dijela. U prvom su dijelu mlade zagrebačke plesačice kathaka pokazale svoje tek stečeno umijeće u simpatičnoj koreografiji Adami njihove učiteljice Mayale.

Sljedeći ples duet je pod naslovom Aa+sam u koreografiji Sushmite Ghosh i izvedbi profesionalnih plesačica Amine Khayyam i Mayale. Bavi se »istraživanjem ritmičkog puta kroz vremenski ciklus koji nema početka niti kraja«. Nestajanje iz svijeta i ponovno rađanje jednostavno je riješeno sakrivanjem plesačica u rastezljive crne vreće, iz koje kreću u ples i u kojima ponovno nestaju. Uz taj scenski simbol te modernizirane inačice kostima, Aa+sam prikazuje mogućnost klasičnog kathaka kao žive, suvremene forme, te se stil Sushmite Ghosh opisuje kao neoklasični kathak.

Treći i najduži dio solo je Noor, u izvedbi i koreografiji Sushmite Ghosh. U cikličkom slijedu Rumijeve poezije i plesa (zanimljivo je da se upravo Rumiju pripisuje ustoličenje legendarnoga derviškog plesa – vrtokreta, na koji ga je nagnala bol zbog gubitka voljenoga duhovnog učitelja), plesačica je pokazala ljepotu, dostojanstvo, virtuoznost kathaka, u kojem dominiraju munjeviti ritmični rad nogu, meke i fluidne ruke, brzi okreti i precizni izrazi lica. U plesu Sushmite Ghosh tradicionalna rigorozna tehnika ne sputava vlastitu ekspresiju, nego unutar disciplinirane forme pokazuje njezinu umjetničku osebujnost i osobni pristup.

Noor (Svjetlo) jest »putovanje plesačice koja moli za oslobođenje iz vrtloga materijalnog svijeta dok ulazi u svoj san, koji je kraljevstvo plesa«. Virtuozni ples (kathak pripada među najbrže i najsloženije plesne oblike, podsjetimo se Akrama Khana, koji je do statusa megazvijezde došao upravo fuzijom kathaka i suvremenog plesa) ovdje predstavlja duhovni put prema oslobođenju, prema svjetlu spoznaje. Majstorstvo je plesačice u tome što ona taj put ne opisuje (iako u koreografiji postoje izrazito deskriptivni dijelovi koji se vežu uz poeziju), nego svojom izvedbom to kraljevstvo gradi pred publikom i s njom ga dijeli. Njezina nadahnuta izvedba i fascinantna scenska osobnost zrači posebnom ljepotom, dubokim mirom čak i u najbržim frazama te radošću plesanja/putovanja/ postojanja. I time nam se Sushmita Ghosh predstavila kao jedna od istinskih pjesnikinja plesa.

U četvrtom dijelu tri su plesačice uz pratnju svirača table još jednom izašle pred publiku i pokazale svoje umijeće zajedničkom improvizacijom. A publika je zaista željela – još.

Iva Nerina Sibila