Trivijalizacija tuge

Trivijalizacija tuge

Frances, 135 min, SAD, 1982, UCD

Frances Farmer, kontroverzna i tragična glumica iz tridesetih i četrdesetih godina, buntovnica koja nije pristajala na kompromise, koja je šokirala konzervativce već kao tinejdžerica ogledom o nijekanju Boga, ali i političkim sklonostima, radoznao duh, sklona samodestrukciji; konačno je, kao zvijezda u usponu, nakon niza hospitalizacija u duševnim bolnicama, lobotomizirana. Jessica Lange u naslovnoj ulozi (nominirana za Oscara za najbolju glavnu glumicu) snažno je središte cijeloga filma, gotovo stalno na ekranu, unesena u svaki promjenjivi aspekt kompleksne Farmeričine ličnosti te je prava šteta da redatelj Graeme Clifford nije napravio bolji, dojmljiviji film. Ovakav, sklon trivijaliziranju u osnovi duboko tužne drame, nije vrijedan virtuozne izvedbe.

Vintage-eksperiment

Cigla (Brick), 110 min, SAD, 2005, Discovery

Film evidentnih uzora u hametovsko-čendlerovskoj prozi, odnosno tridesetim godinama 20. stoljeća – Cigla, onodobne teme i motive hrabro i poprilično uspješno izmješta u suvremenu srednjoškolsku sredinu. Klasična detektivska fikcija, noarovci poput Malteškog sokola ili Dubokoga sna, junaci kakve je utjelovljavao Humphrey Bogart, u stilu Philip Marlowe / Sam Spadeovski, kakve je režirao Nicholas Ray, neizbježne femme fatale, sve se to itekako osjeća u radu redatelja Riana Johnsona. Postmodernistički, indie, neo-noir film Cigla zbog svega bi se navedenoga stoga mogao promatrati i kao vrstan osvježavajući eksperiment, rad oslonjen na atmosferu i specifičan vintage-glumački stil, s arhetipovima umjesto karaktera; koji svakako usput nastoji biti i egzistencijalistička metafora.

Urbana bajka

Delirij (Delirious), 107 min, SAD, 2006, UCD

Po struci snimatelj (Kava i cigarete Jima Jarmuscha), Tom DiCillo kao redatelj Delirija – urbane bajke o pop-zvijezdama i ljudima koji ih salijeću, bilo manično-depresivnim paparacima (Steve Buscemi) ili pak beskućnicima što teže zvjezdanom statusu (Michael Pitt), također svoj film obilježuje specifičnim vizualnim stilom, žarkim bojama i blistavim svjetlom. Nažalost, kao cjelini djelu nedostaje oštrice kako bi istinski ismijala industriju koju nam predstavlja (a što se vjerojatno željelo postići), no ni kao benigna zabava s tom temom nikako nije za odbacivanje. Poglavito je zanimljiva izvedba Stevea Buscemija kao pomalo tragična lika, koji istinski nosi film, pa i ublažava slab rasplet i osobito, završnicu.

Besmisleno ponavljanje

Krimi roman (Romanzo criminale), 154 min, Italija, Francuska, Velika Britanija, 2005, UCD

Gangsterski pulp ep Krimi roman Michela Placida očigledno želi biti nacionalni talijanski odgovor na Kumovsku trilogiju, tematizirajući val terorizma sedamdesetih, ugledajući se i na Coppolu i na Scorseseja, čak i Tarantina. Ipak, iako sadržaj privlačno pakira – miješajući igrane snimke s dokumentarnima (posljedice otmice Alda Mora, primjerice), birajući zanimljivu hladniju paletu boja kadrova, castirajući atraktivnu glumicu Annu Mouglalis i talijansku zvijezdu Kim Rossi Stuarta, sve se ipak svodi na besmisleno, repetitivno nasilje te naposljetku i lako zaboravljiv akcijski film.

Katarina Marić