Tanka provokacija

Scena Gorica, dvorana Pučkog otvorenog učilišta, Velika Gorica: Bertolt Brecht, Pir malograđana, red. Paolo Magelli

Tanka provokacija

Magellijev Pir djeluje pomalo otužno i deplasirano. Pogotovo kad režija kontinuirano gubi ritam, a publika na neke od potencijalno najsmješnijih scena u povijesti teatra ostaje razmjerno hladna

I danas, kad treba nečemu poučiti društvo, svemoćni redatelji rado posežu za mladenačkom grotesknom farsom Bertolta Brechta – Pir malograđana. Tako je bilo samo pitanje vremena kad će to učiniti i Paolo Magelli, redatelj nel suo piccolo (možda) ne manje kontroverzan no što je to svojedobno bio sam Brecht: humanist, antinacist, nedvojbeno, ali i dobitnik Staljinove nagrade. Za otvorenje novog, ambicioznog kazališnog programa Scene Gorica, stoga su na pozornicu izvedeni raskalašeni i vulgarni malograđani, od kojih potječe sve zlo, i koji u svom malom i zatvorenom svijetu kriju ishodišta kasnijih svjetskih drama. Jasno, to je također trebala biti rukavica u lice – no snaga i izvornost kako Brechtove, tako i Magellijeve provokacije – oslabjele su s vremenom.

Svojedobno, Eduard Miler realizirao je u Kerempuhu gotovo antologijsku predstavu: duhovitu, cjelovitu, punktirana ritma i takve ljepote u ružnoći koja se usijecala u sjećanje (pamtimo je i danas, nakon barem desetak godina). Zbog društvenoga trenutka, ali i zbog svoje umjetničke dorečenosti, tada je taj Pir doista značio opomenu i poruku: kako u Magellijevoj predstavi nema ni one konzistencije, ni reda, ni duha, sve je ostalo na površini. A i malograđanština danas se koristi drukčijim sustavom iskazivanja svojih pretenzija (premda njezin unutarnji ustroj, doista, možda ostaje isti): porasle su (nepokrivene) želje te kupoprodaja statusnih simbola zasigurno nadmašuje hipokriziju tajnih poroka i javnih vrlina.

Pričicu o svadbi i njezinu rasulu u sveopćem pijanstvu – Brecht je navodno preuzeo (i modificirao) iz realnoga života. Njezini agonisti ljudi su s margine društva: malograđani i statusni, i po svojem uskogrudnom i licemjernom mentalitetu. Ali, weimarska Njemačka dvadesetih godina nije ni Italija, a ni Hrvatska danas: posve drukčiji malograđani usmjeravaju danas posrtaje društvenoga broda; brehtijanski (a onda i Magellijevi) malograđani danas samo (slijepo) slijede malograđane posve drugoga reda veličine. Zato ovaj podsmijeh, ova derizija običnih, malih ljudi, koji su krivi (samo) zbog nedostatka znanja, ambicija i kulture, te se očajnički drže svoga svijeta vrijednosti koji barem dobro poznaju – djeluje pomalo otužno i deplasirano. Pogotovo kad režija kontinuirano gubi ritam, a publika na neke od potencijalno najsmješnijih scena u povijesti teatra ostaje razmjerno hladna (destrukcija namještaja koji je ženik izradio, u skladu sa široko prihvaćenim načelom uradi sam). I glazba (koja je bitan čimbenik predstave), koncepcijski oscilira: čas su to njemačke starogradske pjesme, čas šlageri sedamdesetih godina: dakle, gdje se Pir zapravo odigrava, i kada? S time je povezano i neizbježno – tko su scenski malograđani? Oni arhetipski, ili pak smješteni u određeno doba i prostor? Što ćemo, u režiji je uvijek bolje biti precizan i jasan, nego odveć velikih poteza i široke ruke. U skladu s time, bilo bi bolje i da je u knjižici predstave (grafički zgodno koncipiranoj), recimo, navedeno tko je tekst preveo, u Brechtovoj kronologiji da postoje i godine (kad je već kronologija), a da glumačke i suradničke biografije budu i štogod drugo negoli manje ili više uspjele šale.

Jedina svijetla točka velikogoričkoga Pira malograđana glumački je ansambl, u kojem su svi bili na visokoj razini, ali su se za nijansu ipak istakli sjajna Nina Violić (Nevjesta), Milan Pleština (Nevjestin otac) te potom Perica Martinović i Goran Navojec. I ostali (Bojan Navojec, Iva Visković, Ana Begić i Rakan Rushaidat) s vidljivim uvjerenjem i angažmanom predočili su svoje likove, trudeći se da ne ostanu samo skice tipova, što je kod poučna Brechta uvijek latentna opasnost. Zato je publika u prvom redu nagradila njihov vidan napor.

Preostaje tek jedna sitnica (koju su zabilježile sve žute novine): u zaključnoj sceni dvoje se protagonista (Nevjesta i Mladoženja) potpuno razgolićuje. Shocking? Pa i ne baš: vodeći računa o poštovanju glumačkoga dostojanstva dalo bi se raspravljati o svrsishodnosti toga scenskog nudizma; simbolička je njegova vrijednost, zato, prilično mala i očita. Uglavnom: neka se o predstavi govori (pa makar i loše), i neka po nečemu bude upamćena…

Ako već ne po preciznosti i dotjeranoj stilizaciji, kakve danas Brechtu jedino pristaju, onda po (pseudo)skandalu koji iznutra nagriza (si figuri) bornirani sitnoburžujski mentalitet. Ali, ipak ne: Brechta danas valja izdignuti na estetsku potenciju – ili ga se uopće ne prihvaćati. I jedna opaska iz stvarnoga života (istinita, kao što je istinita i Brechtova inspiracija): nekoliko kilometara južno od Scene Gorica nalazi se dvorana za malograđanska vjenčanja: svi su kapaciteti rezervirani do 2009. Ne svira se Demis Roussos, nego Mate Bulić, a gotovo sve su mladenke trudne; također, u spomenutoj dvorani postupno se gomilaju tragovi uzastopnih proslava najvažnijih dana u životu žene i muškarca.

Boris B. Hrovat