Slastica s prstohvatom soli

Slastica s prstohvatom soli

Prije prijelaza mosta na Prinsengrachtu ne može se zaobići knjižara Xantippe. Ovaj put njihov je izlog za mene iznenađenje. U neveliku prostoru izloga vidio sam Krležine Glembajeve (De Glembays – 22,50 Eura ), prozu, na knjizi piše roman. Ušao sam u knjižaru u kojoj su Glembajevi opet na udarnom mjestu

Danas, početkom rujna, u šetnji prema Jordaanu, prisjećam se nekadašnjeg opisa grada. Trebalo je, vjerujem, Amsterdam doživjeti šezdesetih, kada je cijeli grad bio velika igračka, u kojoj su umjetnici i makroi, bankovni službenici i studenti sjedili u istim restoranima.

Bilo je to vrijeme traženja političkih prava, umjetničkih i ljudskih sloboda. Vrijeme prodora novog u slikarstvu (hepening, performans), literaturi i glazbi. Pored književnih časopisa »Barbarber« i »Randstad«, pojavile su se anti(malo)građanska »Aloha« i anarhistički »Provo«.

A ako je taj grad bio mnogima igračka, život je u njemu tada morao biti samo igra.

I sada se sjedi opušteno i uživa u kavi, ali ovaj današnji amsterdamski dan, prema mišljenju mnogih stanovnika, više ne može biti igračka. Slobodno ga možemo usporediti sa slasticom koja se spravlja od nekoliko sastojaka.

Da se ne biste iznenadili, treba se prisjetiti da u slastice, po recepturi, često valja dodati prstohvat soli.

Za današnji kolač, sadašnji Amsterdam, potrebni sastojci pronađeni na Jordaanu bili bi:

grupa beskućnika

(malo)građanske skulpture lokalnih glazbenika i

zabavljača

malo Krleže

malo Jana Vossa

malo Josipa Vanište i

malo Dietera Rotha

Da stignem do Boekie Woekie, knjižare s knjigama umjetnika, trebalo je oko deset minuta laganog hoda, jer treba prijeći most kod Europarkinga, u čijem prizemlju može dobiti utočište preko noći svatko, čak i oni koji nemaju nikakvih dokumenata. Ljudi iz prenoćišta sjede na klupama pored mosta, grupica baca hranu labudovima i patkama u kanal. Neki hvataju toplinu sunca, koja danas neće prijeći 18 stupnjeva.

Prolazim i pored najluksuznijeg frizerskog salona u gradu, dućana s dizajniranim autorskim nakitom, zanimljivim dućanom dječjih igračaka tako oblikovanih da biste poneku vjerojatno i sami poželjeli na svojoj polici. Ne smijem zaboraviti ni nekoliko dućana s antikvitetima i dizajnerskom odjećom. Niz trgovina isprekidan je kafićima i gostionicama. Na kraju, ispod stabala, mali je orkestar od bronce u koji su nezgrapno ubačene dvije biste istih proporcija. Sve su to pjevači i zabavljači s Jordaana, danas tek u sjećanju ili s pjesmom u lokalima koji često biraju ovakav ugođaj. Na kraju, kod Prinsengrachta, stari je pisoar i Brod muzej.

Pored kuća, ima li imalo prostora, cvate lavanda, nešto niskog cvijeća i poneka povijuša, držeći se za fasadu od cigle, kreće prema nebu.

Prije prijelaza mosta na Prinsengrachtu ne može se zaobići knjižara Xantippe. Ovaj put njihov je izlog za mene iznenađenje. U neveliku prostoru izloga vidio sam Krležine Glembajeve (De Glembays – 22,50 Eura ), prozu, na knjizi piše roman.

Ušao sam u knjižaru u kojoj su Glembajevi opet na udarnom mjestu. Pogledao sam knjigu i vidio još jedan prijevod Guida Snela. Na pitanje zašto je Krležina knjiga u izlogu, odgovorili su mi: To je najnovija knjiga, i mislimo da zavređuje pozornost.

Knjižara ima pomalo feministički štih, što se može naslutiti po odabranim izloženim monografijama. Obećao sam im donijeti knjigu Mifka–Yourcenar, Mjera ljepote, ljepota mjere, u kojoj ima i francuskog teksta. Kažu, postavit će je na poseban stalak kao sjećanje na boravak Ljerke Mifka u Amsterdamu.

Samo nekoliko kuća dijeli me od knjižare Boekie Woekie. Pred ulazom stoje stalci s mnogim i zanimljivim razglednicama, dok se u knjižari mogu naći još zanimljivije knjige, kao i rijetka izdanja. Knjige se mogu kupiti za samo pet eura, ali ima i onih koje stoje pravo malo bogatstvo.

Jan Voss je u knjižari i jedan je od njezinih osnivača. Nijemac, danas umjetnik – nekada student Dietera Rotha, koji sa skupinom umjetnika priređuje izložbe, a priredio je, u suradnji, i Rothove tekstove za SuhrkampVerlag.

Već sam mu pričao o Vaništi, o Rothu i Gorgoni, koju nikada nije vidio, osim reproduciranu među autorskim knjigama Dietera Rotha. Zato sam mu i donio knjige Josip Vaništa: Vrijeme. Gorgone i Postgorgone, što ju je priredila Branka Stipančić, kao i Mangelosa. Vaništa je konačno, kao poveznica s Rothom, izložen na polici.

Obećao sam Vossu poslati i knjigu Gorgona, u kojoj je reproducirana omotnica s dopisom Dietera Rotha. Zauzvrat dobio sam dvije autorske knjige Jana Vossa s posvetom, koje su tiskane u nakladi od 110 primjeraka. Idući put pitat ću Vossa za ostavštinu Dietera Rotha.

Zašto? Bilo je to davno. Na jednom venecijanskom bijenalu Vlado Martek i Darko Šimičić ugledali su Rotha kako sjedi i pije kavu. Šimičić mu je prišao, predstavio se i darovao mu »Maj« – časopis Grupe šestorice. Roth je zahvalio i zamolio ga da pozdravi Mangelosa i Vaništu u Zagrebu. Zato bi bilo zanimljivo saznati gdje je danas taj »Maj«.

Konačno, ako vam se kolač ne čini dovoljno slatkim, tada su u pitanju samo različiti okusi i ukusi.

Ipak, da bi svi bili zadovoljni, evo na kraju i malo šlaga, ili, kako bi se možda ljepše književno reklo, slatke pjene: Dieter Roth dospio je i u knjižaru Megastore, gdje za 16 eura možete kupiti njegovu monografiju tiskanu u velikoj nakladi. Jer, postao je Umjetnik.

Ivan Berislav Vodopija