Ruski eksperiment iz engleske perspektive

Martin Amis, Koba Grozni, VBZ, Zagreb, 2007.

Ljevičarsko oduševljenje sovjetskim eksperimentom komunizma završilo je najkasnije prije tridesetak godina, kad je objavljen Solženjicinov Arhipelag Gulag. U današnje doba, kad se nižu komedije o totalitarizmu (sjetimo se samo filmova Goodbye Lenin, Život je lijep ili nedavne komedije Mein Führer), kad filozof svjetskoga glasa poput Slavoja Žižeka s jedne strane zagovara povratak Lenjinu, a djela poput Crne knjige komunizma s druge strane prokazuju sve zločine komunizma, očito je opet došlo do trenutka u kojem se iznova propituju temelji komunizma i totalitarizma. Tomu se priključuje knjiga Koba Grozni.

Martin Amis (1949) britanski je književnik koji je uglavnom poznat po prozi, za koju je dobio i niz vrijednih nagrada, ali objavio je i niz knjiga ogleda i zapisa, među njima i Kobu Groznog. Knjiga je u Velikoj Britaniji (izvorno objavljena 2002) ubrzo izazvala literarnu kontroverzu, ne samo zato jer je Amis u njoj napao dugogodišnjega prijatelja Christophera Hitchensa nego i zato jer su mu neki zamjerali diletantski pristup građi. To je u neku ruku točno, barem ako u vidu imamo pregršt referencija na historijsku građu i druge pisce koje nisu popraćene navodima literature i koje nerijetko nalikuju na copy–paste metodu, no Koba Grozni ne bi se trebao čitati kao još jedna knjiga o Staljinu, takvih ima pregršt i barem ih je desetak bolje od Amisove, nego bi se trebao čitati kao svjedočanstvo o britanskom odnosu spram sovjetskog vođe. Jer Amisu nije samo do toga da prikaže sovjetski teror, za to bi bilo dovoljno uputiti na Solženjicina, Orwella ili Koestlera, nego mu je stalo da pokaže i prokaže kako su vodeći britanski intelektualci podupirali ruski eksperiment. Kako se dosad najviše raspravljalo o francuskim intelektualcima i njihovim zabludama, Amisov je prilog početak upotpunjavanja te praznine. Primjerice, dosad nismo znali zašto je poznati filozof A. J. Ayer vjerovao da se u SSSR–u ipak događaju pozitivne stvari, niti smo znali da je velik dio britanske javnosti podupirao to mišljenje.

Premda bi se knjiga mogla svrstati u publicistički žanr, ona je bliska jednog drugoj nedavno objavljenoj knjizi o Staljinu, Dobrom Staljinu Viktora Jerofejeva (Fraktura, 2006), zato jer Martin Amis također prepričava vlastita iskustva, rasprave o komunizmu s vlastitim ocem i prijateljem Christopherom Hitchensom. Koba Grozni i Dobri Staljin vjerojatno najočitije podupiru paralelu na liniji otac – sin. Naime, jednako kao što je Jerofejev počinio, kako on to kaže, »političko ubojstvo oca« (koje je u SSSR–u bilo identično pravom ubojstvu), tako i Amisovu knjigu treba čitati kao svojevrstan obračun s njegovim ocem, koji je bio zadrti komunist čak petnaest godina i nije uviđao ili nije htio uvidjeti koje grozote čini Koba Grozni – dotad još »dobri Staljin«. Amis pokazuje da se ruski eksperiment u načelu ne razlikuje od holokausta, štoviše, bilo je gotovo trostruko više mrtvih (dvadeset milijuna sa Staljinove strane nasuprot 6 milijuna sa Hitlerove). Osnovna razlika između Staljina i Hitlera po Amisu sastoji se u tome da je Staljin doduše koristio proračunate metode – kolektivizacija, industrijalizacija i apsolutna moć – koje su dovele do gladi, gulaga i smrti milijuna, ali da je, za razliku od Hitlera, koji je bio »racionalan«, koristio barbarska i iracionalna sredstva. Još je jedna razlika u tome da je u nacističkoj Njemačkoj bilo lakše znati tko je neprijatelj, dok je u Staljinovoj Rusiji to u svakom trenutku mogao postati svatko. »Nacizam nije uništio civilno društvo«, piše Amis, »boljševizam je uništio civilno društvo.« Osnovni problem koji uviđa Amis jest da dvadeset milijuna žrtava nikad neće poprimiti karakter holokausta.

Ipak, ta teza dovodi do opasnih implikacija, koje sam autor ne uviđa. Svaka usporedba zločina na kraju krajeva završava u relativizaciji zločina: sjetimo se samo Jasenovca i Bleiburga, vječne teme hrvatske povijesti, dnevne politike i obračunavanja ljevice i desnice. Stvar nije u tome da li je Hitlerov ili Staljinov pokolj veći, ili da li je više ljudi ubijeno u Jasenovcu ili Bleiburgu, nego u tome da se konačno priznaju žrtve i s jedne i s druge strane i da se izbjegne raširena manira da se o žrtvama raspravlja kao da je riječ o pukoj statistici, a ne o ljudima s imenom i prezimenom, obitelji, djecom. Kad se, primjerice, podaci o žrtvama Jasenovca bukvalno kreću od 20.000 do 1.200.000 onda je jasno da tu nije riječ o suosjećanju sa žrtvama nego o pukom prebrojavanju, koje želi pokazati čija je strana lošija ili bolja.

Knjiga o Staljinu i totalitarističkom režimu, kao i njegovim žrtvama, vjerojatno nikad nije bila aktualnija nego danas. Jasno, bila bi aktualna i dobrodošla u Staljinovo doba, ali onda bi autor vjerojatno platio glavom. Ono zbog čega je Koba Grozni važan nije samo suočavanje s prošlošću nego i mijenjanje sadašnjosti. Posebice u trenutku kad svjetski tisak obiluje vijestima o gotovo totalitarističkim uvjetima u Rusiji, o naporima Druge Rusije, uhićenju šahista Kasparova, ubojstvima mnogih novinara, Koba Grozni pokazuje nam zašto se ruski eksperiment ne smije ponoviti, ali ujedno i da banalnost zla nema granice.

Srećko Horvat