Romanistički vrhunci

Romanistički vrhunci

Michel de Montaigne, Eseji, I–III; Dnevnik s puta u Italiju, Pisma, prev. Vojmir Vinja, Disput, Zagreb, 2007.

Akademik Vojmir Vinja, nažalost, nije dočekao tiskanje svojega najvećeg prevoditeljskog pothvata, hrvatsko izdanje Montaigneovih djela u četiri sveska, na kojemu je predano i oduševljeno radio do posljednjih dana života, može se reći, i sa samrtničke postelje. Umro je u rano ljeto ove godine, a, evo, na njegovu izmaku objavljen je »Vinjin Montaigne«, o kojem je poslu vrlo rado i elokventno govorio tijekom višegodišnjega prevođenja. Tim objavljivanjem, koje treba zahvaliti nakladniku Josipu Panduriću (Disput), hrvatska je književna kultura proviđena cjelovitom verzijom najvažnijega Montaigneova teksta, u tri sveska, Essais, prema tzv. exemplaire de Bordeaux, 1588. (tj. prema posljednjem izdanju za autorova života), pa Hrvati jedini, uz Nijemce, tako imaju njihov kritički prijevod. Pokojni je profesor, naime, u bilješkama podastro i izbačene retke iz ranijih izdanja, rješavao tekstualne zavrzlame, ispisivao objašnjenja o osobama i dogođajima, kojih je u izvorniku na tisuće, identificirao također citate, parafraze, intertekstualna mjesta, što ih je Montaigne diljem knjige rabio u golemu broju, preveo navode s latinskoga i grčkog... Taj vrstan i savjestan rad zaslužuje atribut jednoga od vrhunaca hrvatske romanistike, kojoj je tako dao i primjerenu zadovoljštinu, jer je djelatni vijek proveo na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je dugo godina obnašao pročelničku dužnost i čijim su zauzimanjem na njemu uvedene nove katedre, od kojih su se neke poslije konstituirale u samostalne odsjeke. Držim da je tako složenu prijevodnu i filološku zadaću mogao u nas obaviti samo pokojni akademik, temeljem svoje upućenosti u slojevite čestice francuskoga književnog jezika (u staro– i srednjofrancuski), upućenosti o etapama francuske književnosti i temeljem svoje lingvističke erudicije, romanističke osposobljenosti, ali i temeljem prevoditeljskog iskustva i izvrsnosti. Izdvojiti je ovom zgodom neke prijevode: sa starofrancuskoga Mesara iz Abevilla, po mojem sudu, riječ je o antologijskoj verziji i, istodobno, o dokumentu o neslućenom bogatstvu iz riznice hrvatskoga jezičnog blaga; sa španjolskoga djela Celestina Fernanda Rojasa, koje se po epohalnosti stavlja uz bok Cervantesovu Don Quijoteu; s latinskoga (srednjovjekovnog) Danteova spisa De vulgari eloquentia, koja mi se verzija čini boljom od prijevoda na talijanski u talijanskim edicijama Danteovih djela; De Saussurove monografije Tečaj lingivistike, koji je prijevod bio događaj za naše jezikoslovlje.

Kakav je dobitak za našu prijevodnu književnosti »Vinjin Montaigne«, neka za potkrepu posluži nekoliko općih književnopovijesnih spoznaja o tome uzornom djelu prvaka francuske renesanse. Michel Eyquem de Montaigne (1522 – 1592), legendarni skeptik, pišući Essais, opovrgnuo je u neku ruku sam sebe, jer je ta knjiga postala jedna od prijelomnih pojava u svekolikoj francuskoj književnosti, žanrovska je začetnica specifične proze u europskoj, pripada u biranu baštinu svjetske. Za zapadnoeuropsku osjećajnost, posredno ili izravno, Montaigneovi su ogledi izvor sve do današnjih vremena; paradigma su nove autorske tvorbe, nove literarnosti na zasadama antičke, srednjovjekovne i renesansne predaje. Njegov se intelektualni zrenik oblikovao na učenju antičkih filozofa (stoika, skeptika, epikurejaca) u samostalnoj izvornoj inačici, u simbiozi s kršćanskom religioznošću, gotovo u suživotu s vjerničkom pobožnošću. Eseji, slogom nenadmašni, protkani jezično fluidnim izrijecima, za čitatelje su oštroumno štivo o ljudskoj povijesti te sudbini i egzistenciji u svevremenosti. Njihov tvorac, humanistički osviješten intelektualac i ujedno pisac prvoga reda, u njima dotiče neobično širok raspon tema i dilema, etičke, religijske, političke, antropološke, medicinske, pedagogijske, posebno historiografske i literarne naravi, i to na vrlo dojmljiv, sugestivan način. Jednako živo, kolokvijalno i duhovito (avec l’esprit, s duhom) Montaigne ćaska i raščlanjuje, prosipljući zrnca svoje autentične mudrosti, primjerice: O sjeti i tuzi, o poklisaru, ljudožderima, Ciceronu, molitvi, O palcu, O brzotečama, o šepavcima, o fiziološkim fenomenima (tri vrste vjetrova, što ih ispušta ljudsko biće, od kojih pozdravljamo samo jednu – kihanje). Većina je ogleda i titrološki (nazivoslovno) sugestivna, neki već u naslovu gnomski oblikovani, poput: »Učiti se mudrosti, znači učiti se kako umrijeti« (I, str. 133–155). Tu razglaba slavnu svoju moralističku tezu kako bi život trebao da bude savladavanje umijeća umiranja (l’art de mourir). Neki su mu eseji uzorak lapidarnosti (malo stranica, čak 2–3), neki pak veće cjeline, traktati: Apologija Raimunda Sebonda (II, str. 155–401), koji se može tretirati kao opsežan monografski rad; O Vergilijevim stihovima (III, str. 82–169), prava književno–kritička studija. Eseji su, dakle, vrlo različiti i po kvantiteti teksta, ne samo po tematici. Povoljnom recepcijskom učinku Montaigneovih zapisa neosporno su pripomogle anegdote (exempla) hetero– i (auto)biografske zgode, s pomoću kojih autor gradi svaki od tekstova s naglašenom narativnom sastavnicom. Govor o sebi, ich–form, također su onodobna stanovita novina a la Montaigne, esejističkoga roda, koji je on uveo među tradicionalne književne rodove, isto kao i svojevrsna prisnost, familijarnost, povjerljivost u priopćaju čitatelju. Jedna suvremena književna povjesničarka veli: »Ogled je pismo odsutniku, dijalog, koji biva monologom…« u Montaigneovoj estetici nereda (esthétique du désordre, što bih ja preveo ili korigirao ovako: U poetici bez reda, Marie–Madelaine Fagonard, Montaigne, Essais, Pocket, Paris, 2004, str. 13; 451). Dugogodišnji gradonačelnik Bordeauxa rečenom je knjigom otvorio vrata sličnim klasičnim tekstovima iz francuskoga velikog 17. stoljeća (Pascalovim Mislima, primjerice), izravna recepcija te knjige seže sve do 20. stoljeća (André Gide, Albert Camus), a, rekao bi da po mnogim sastojcima anticipira ne samo europsku modernu nego i postmodernizam. Rano i učestalo prevođeni na mnogo jezika, Eseji su postali trajno intelektualno i književno dobro, utjecali na tolika slavna pera s europskoga literarnog zemljovida, očarali, neću propustiti spomenuti ni to, našijenca Antuna Gustava Matoša. Kasno, ali, što bi se proverbijalno (montenjovski) reklo, časno doživjeli su i svoju izvanrednu hrvatsku verziju pomnjom i marom prof. Vojmira Vinje.

Osim Eseja u novije doba sve je više na cijeni još jedno Montaigneovo djelo, Journal de voyage en Italie, što je dodatno obogaćenje u njegovu prevoditeljskom projektu. To je dnevnik Montaigneova putovanja u Italiji (22. lipnja 1580 – 30. studenoga 1581), koji je sve do prelaska granice na povratku na talijanskom jeziku (31. listopada 1581), od tada na francuskom jeziku, a većinom ga je kazivao u pero osobnom tajniku. U 16. stoljeću, osobito u njegovoj prvoj polovici, Italija je za francuske književnike i umjetnike općenito bila terra promessa, model naprednosti. No, Montaigne je u tu zemlju išao kako potaknut italofilijom, tako zbog zdravstvenih tegoba, uvjeren da će tamo izliječiti kroničnu bolest bubrežnih kamenaca. Dnevnik je objavljen tek 1770. s dosta tekstoloških propusta, u potpunosti otklonjenih u kritičkom izdanju Fauste Garavini (Gallimard, Paris 1983). Nakon mnogo peripetija razne naravi s Montaigneovim rukopisom i njegovim objavljivanjem, čini se da je spomenuto izdanje profesorice Garavini (Sveučilište u Firenci), potaknulo proučavanje Montaigneova Dnevnika, koji je postupno izborio status gotovo ravan Esejima. Prije su mu skloniji bili tek neki pisci iz prve polovice 19. stoljeća (Chateaubriand, Stendhal), za razliku od Eseja, kultnoga štiva mnogobrojnih autora raznih epoha i stoljeća. Djelo je također paradigma osebujne proze, putositnica, a za naše će čitatelje biti zanimljivo i po jednoj pojedinosti: po piščevim zapažajima prigodom hodočašća u Loreto, svetište Majke Božje (str. 220–223) i prigodom boravka u Jakinu. Kao što je Dante u Raju Hrvate percipirao kao pobožan hodočasnički narod, tako i Montaigne, još jedan zapadnoeuropski klasik, to čini, kad opisuje hodočasnike, koji s brodicama dohode s druge obale Jadrana pokloniti se nazaretskoj kućici u svetištu, što je prethodno, po predaji, prebivala na Trsatu, u hramu Djevice Marije: »Ovdje nam kažu kako Slovinci dolaze u velikim skupinama prisustvovati ovim pobožnostima; kako izdaleka, čim s mora ugledaju crkvu, počinju vikati, a kad su jednom pokraj nje, upućuju Gospi toliko preklinjanja i obećanja samo da im se vrati; toliko iskazuju žalost i nariču, što su joj pružili priliku da ih ostavi, da je to pravo pravcato čudo.« (str. 220). Kad govori o čudu prijenosa nazaretske kuće, spominje da su je anđeli ponajprije premjestili u Hrvatsku te da je tekst o tom čudu ispisan u crkvi na talijanskom, hrvatskom, njemačkom i španjolskom jeziku. Montaigne je u Loreto zapravo išao na zavjet (sa ženom i kćerkom) radi ozdravljenja, za uskršnje blagdane (23–26. travnja 1581), a pohodio je i Jakin, koji ga je iznenadio napučenošću i živošću, a pritom navodi Grke, Turke i Hrvate, koji su tamo boravili, kako znamo, zbog trgovačkih poslova. Veza Dubrovnika s Anconom osobito je dobro funkcionirala; vrlo je vjerojatno u tom gradu tada boravila i Cvijeta Zuzorić, kamo joj se preselila obitelj, a ona udala 1580. za jakinskog trgovca, koji će se uskoro skrasiti sa ženom u Dubrovniku. Do Dubrovnika, Hrvatske, plovilo se, prema Montaigneu, osam do dvanaest sati, pa kaže: »Uvjerili smo se da prepelice dolijeću u velikim jatima iz slovinskih strana te da svake noći razapinju mreže i vabe prepelice oponašajući njihovo glasanje; dozivaju ih kad u svom prolasku visoko lete; kažu da u rujnu mjesecu prelijeću more i sele se u Sloviniju.« (str. 222). Nadalje, da je vidio jednu staru grčku crkvu, kojoj iznad vrata stoji stari kamen »s nekoliko slova« za koja »mislim da su slovinska.« (str. 223) To su vjerojatno bila ćirilička ili glagoljička slova. Prof. Vinja preveo je Montaigneove izraze Esclavonie, Esclavon Slovinija, slovinski, a valja pripomenuti da su ti izrazi u Francuza Montaigneova vremena bili sinonimi za hrvatske zemlje i stanovnike u njima, što nisu bile pod turskom vlašću. (O tome opširnije u mojoj knjizi Od Vrlike do Lisabona, Sinj, 1998, 81–86). Pohvalio je i ljepotu jakinskih dama; možda je susreo dvije ljepotice stanovnice toga grada: Cvijetu Zuzorić i njezinu, jednako lijepu, sestru Niku. To je samo galantna pretpostavka na kraju ove digresije o Montaigneu i Hrvatima, u njegovu, sada već znamenitu, djelu Dnevnik s puta po Italiji, koji je pokojni akademik također ne samo preveo nego i providio napomenama i itinerarom putovanja. Hrvatska je kultura nakon niza prijevoda, i to vrsnih, gotovo svih klasičnih djela iz europske književne baštine, s kojim se prijevodima s pravom ponosimo, dobila još jedan, Montaigneovih eseja. Dignitetu edicije pridonijeli su vrsni esej Nenada Ivića, sveučilišnog profesora romanistike i, što nije nevažno, grafičko oblikovanje Josipa Pandurića, kao i rješenje korica i kutije (Nikolina Jelavić–Mitrović), te Montaigneova djela u nakladi Disputa u svima sastavnicama svjedoče, napokon, i o neprovincijalnom stanju hrvatske kulturne zbilje.

Mirko Tomasović