Putnici

Putnici

Svaki put kad na radiju čujem da je na cesti kakva nevolja – snijeg, magla, poledica – ja postavim sebi isto pitanje: kako će sad putnici? Pritom ne mislim na one koji titulu putnika dobivaju privremeno i imaju na nju pravo dotle dok ne stignu na odredište, nego mislim na ljude kojima je to što su putnici opis radnoga mjesta, životni izbor, pa čak i poslanje. Mislim, ukratko, na one dečke koji za račun nakladničkih kuća putuju u male gradove i zabačena sela, da bi ondje opskrbili lokalne biblioteke i osnovne škole najnovijim knjigama. U nas je, naime, knjižarska mreža slaba, a poštarina skupa, te je to jedini način da knjige stignu do čitatelja.

Netko bi mogao pomisliti da je taj posao čista komercijala, jer glavni je cilj tih putnika da uvale što više knjiga, pa su čak najčešće i plaćeni na postotak. Ali, nipošto nije tako: putnici su mnogo više od trgovaca, a njihova kulturna misija daleko je šira od puke prodaje knjiga. Vidi se to već po tome što oni čitateljima ne donose samo knjige, nego im katkada dovode i pisce, da ih čitatelji vide i s njima razgovaraju. A svaki pisac koji je nekad putovao s takvim putnikom mogao se uvjeriti u širinu i sveobuhvatnost njegova djelovanja i u to da ono nipošto nije svodivo na trgovinu.

Jer, najprije treba stići do odredišta, a to traje. Putnik vozi auto, a pisac sjedi pokraj njega, pa zanovijeta: te mu je vruće, te mu je hladno, te je gladan, te mora u zahod. A putnik sve to strpljivo podnosi, pa se pretvara u piščeva tjelesnog stražara, ispovjednika i tješitelja, a koji put i njegovatelja, ako se piscu dogodi – kao što se znade dogoditi – da se usput naljoska. Tada se vidi kako su putnici pažljivi i sućutni ljudi, kako su vješti različitim poslovima i kako mnogo znanja imaju, a da se i ne govori kako su dobri vozači.

Putem se obično razgovara, i razgovor također pokazuje ljudske kvalitete tih putnika. Jer, pisac se u razgovoru razmeće i ne da sugovorniku da dođe do riječi, a putnik ga pažljivo sluša kao da je pisac vrelo najveće mudrosti, i još se srdačno smije otrcanim anegdotama koje je stoput čuo. A kad se pisac umori i kad mu se grlo osuši, onda se tek pokaže što sve putnik zna. Krenu prvo doživljaji koje je imao s drugim piscima, pa njegovi sudovi o knjigama koje prodaje (a sve ih je odreda pročitao, premda je stalno na putu), pa napokon i neki njegovi pogledi na život i ljude. Tada pisac koji sjedi na suvozačkom sjedalu – ako ima samo zrno savjesti – osjeti potrebu da propadne u zemlju od srama, jer uviđa da pokraj sebe ima čovjeka kulturna, pametna i obzirna, a on se prema njemu sve vrijeme odnosio kao prema nekome neukom i ne osobito mudrom.

A tek kad se stigne na lice mjesta, onda se putnikova važnost otkrije u punom sjaju. Pokazuje se da je on ne samo dobar znanac nego i pravi prijatelj s ravnateljima planinskih škola, s nastavnicama hrvatskoga, s bibliotekarkama u siromašnim knjižnicama. Pokazuje se da njega ondje dočekuju raširenih ruku i srdačno, da ga pitaju za obitelj i da zahvaljuju na imendanskim čestitkama koje su od njega dobili. Pokazuje se, ukratko, da je putnik na svome terenu uspio izgraditi cijelu mrežu važnih i lijepih međuljudskih odnosa koji na drugi način ne bi mogli biti uspostavljeni. On donosi ljudima radost jednako svojom osobom, koliko i knjigama što ih prodaje.

Na kraju dođe i književni susret. Pisac nešto pročita, a publika potom postavlja pitanja, i razvije se razgovor. Tada pisac – ako baš nije sasvim egocentričan – odjednom uviđa kako je taj kontakt s čitateljima posve drugačiji nego onaj koji se zbiva na sličnim susretima u Zagrebu, Splitu ili Osijeku. Otkriva on da djeci u dalekim školama i čitateljima u malim bibliotekama taj razgovor znači mnogo više nego što takvi razgovori inače znače, i da oni u njega mnogo više ulažu nego ljudi koji svaki dan mogu vidjeti kakva pisca, ako im je baš do toga. Pisac će s čuđenjem otkriti kako ima nečega čarobna u tome da se jedna kraj druge nađu dvije glave koje su presudne za život knjige: njegova, piščeva, u kojoj je knjiga i nastala, i čitateljeva, u kojoj se ta knjiga realizira kao umjetničko djelo. Opaža k tome da i sam govori s više žara i da ima više ideja nego inače. A sve to zato što ga je putnik onamo doveo i zato što je sve to organizirao.

Zato piscu poslije nije ni teško ni neugodno gledati kako ljudi vade novac iz džepova da bi platili njegovu knjigu, i nije mu teško tu knjigu potpisivati. Nije mu teško čak ni da se upiše u knjigu dojmova koju svako takvo mjesto obavezno ima. Ništa mu više nije teško, jer mu se čini da je nešto naučio.

I zato će na povratku kući – pošto ih domaćini srdačno isprate i pošto se putnik s njima izljubi kao i na dolasku – biti oprezniji i pametniji nego prije. Neće neumjereno laprdati, nego će puštati i putnika da govori, neće se praviti važan i zanovijetati svojim sitnim željicama. Jer, uvidjet će kako sve ono njegovo mrčenje papira – za koje obično misli da je najvažnija stvar na svijetu – ne bi imalo mnogo smisla da nema toga čovjeka koji kraj njega sjedi i vozi auto mirno i vješto, da nema putnika koji će njegovu knjigu odnijeti do onih najzahvalnijih čitatelja. Shvaća, ukratko, koliko su putnici važni i koliko je težak i odgovoran njihov posao.

Shvaćam to i ja, pa se zato brinem za njih kad god je kakva nevolja na cesti. I, nije to jedina prilika kad ih se sjetim. Pomislim na njih i svaki put kad čujem izraz književni život. Uvijek mi je bilo pomalo zagonetno što je taj književni život i gdje je, a sad znam: eno ga, on je u prtljažniku ne baš čistog automobila kojim putnik brazdi kroz Liku, Slavoniju ili Međimurje.