Priznavanje različitog

Priznavanje različitog

Nakon početnog iznenađenja, vrlo brzo doseže nas drugi osjećaj: borba s vlastitom predrasudom, a ona bi se mogla svesti pod najširu predrasudu na svijetu: strah od različitog, od nepoznatog

S dolaskom na izložbu Sve uključeno u Gliptoteci, posvećenu dvadeset godina rada Damira Fabijanića, čeka nas iznenađenje; nije riječ o presjeku dotadašnjeg umjetnikova rada, nego o projektu – naručenoj fotožurnalističkoj priči Udruge za promicanje inkluzije, sudjelovanja i življenja ljudi s intelektualnim teškoćama u društvenoj zajednici.

Nakon početnog iznenađenja, vrlo brzo doseže nas drugi osjećaj: borba s vlastitom predrasudom, a ona bi se mogla svesti pod najširu predrasudu na svijetu: strah od različitog, od nepoznatog. Nakon prvobitnog straha i pripremanja na moguću vizualnu nelagodu, ulazimo u galeriju i gotovo automatski uranjamo u pedesetak manjih fotografija u boji, 50 x 50 i 50 x70 cm, koje dnevnički svjedoče o svakodnevnom životu nekolicine ljudi. Male stvari: pauza za kavu kraj automata, telefonski brojevi na zidu, detalji stana, ruka u ruci, prelazak preko ceste, gestikulacija koja govori o emocijama i stanju, čine da sa zanimanjem ulazimo u intimnu priču života osoba na fotografijama i počinjemo ih poznavati.

Fabijanić je fotografije odteretio nepotrebnih detalja, usredotočio se na bitno, nenametljivom kompozicijom ipak dopuštajući da iz svakodnevnoga života izroni ono što je želio snimiti, naglašavajući to i naslovima uz fotografiju, koji bi stilom rečenog – s velikom mjerom intimiziranja i gotovo ljubavi prema svakodnevnom, intimnom, mogli stajati i u nekom obiteljskom albumu onih koji su upravo započeli život, ženeći se ili rađajući.

Da je Damir Fabijanić postigao samo to: dnevničkim zapisom uspio približiti osobe koje smo zbog vlastitih predrasuda mogli smatrati drukčijima i manje vrijednima, uz to izbjegavši sentimentalnost, u običnoj svakodnevici nalazeći istost svih – njegov projekt kojim je zamijenio retrospektivu mogao bi se već smatrati uspješnom angažiranom umjetnošću.

On je međutim jednostavnom gestom povećanja fotografija učinio još jednu stvar; intimnu, malenu, dnevničku fotografiju pretvorio je u dimenziju plakata (5 x5 m), na kojem se inače nalazi reklama, i tako je privatnu priču pretvorio u javni problem prikazujući je u dva medija.

Reklame koje to nisu, iako fotografije logično slabijom rezolucijom, zbog povećanja, upućuju da je riječ upravo o plakatima, a ne više fotografijama, i koje umjesto nasmiješenih modela pokazuju svakodnevni, uklopljen život u zajednici ljudi s intelektualnim poteškoćama, ne stvara element šoka, nego upravo obratno – topline. Umjesto hladnih plastičnih idealnih modela prikazan je stvaran život i svakodnevne stvari. Istovremeno asocijacija na reklamu i obraćanje javnosti znači i da lik prerasta iz intimnoga dnevnika u opću pojavu i može biti bilo tko, on je jedan od nas i traži pomoć.

Ono što stvara potpuno pozitivno i optimistično ozračje jest što je u dnevničkim fotografijama jasno pokazano da osobe uživaju u običnom, slobodno stečenu životu, nakon izlaska iz institucija. Oni uživaju u bezazlenim malim stvarima i tako nam pokazuju zaboravljenu ljepotu života što se tako nepravedno samopodrazumijeva.

Dina Ivan