Pravi vitez piški stojećki

Pravi vitez piški stojećki

Vitezovi ovdje nisu oklopljeni gorostasi, nego uglavnom žgoljavi mladci čije viteštvo proizvodi njihova unutarnja, moralna snaga

Osuvremenjivanje klasika jedna je od velikih tema ne samo domaćeg kazališa na koje se troši tinta i slina, a bez nekog rezultata. Recepta kao da i nema, i svaki pokušaj propada ili uspije iz drugih razloga, a ne zato što je osuvremenjivanju pristupio na neki programirani način. I dok se kazalište za odrasle gomba s nerazumljivim Držićevim idiomom ili Racineovim aleksandrincima, kazalište za djecu klasike jednostavno prilagodi. Jasno, pritom se ponešto i izgubi od vrijednosti izvornika, ali u kazalištu za djecu važnije su ideje, što je poučak koji veliko i ozbiljno kazalište ponekad izgubi iz vida.

Upravo su ideje, a ne povijesno obaviještena izvedba koja bi pokušala prodrijeti iza legende o Kralju Arthuru, najveća vrijednost nove produkcije Kazališta Mala scena naslova Kralj A. Prema tekstu Inez Derksen i skupine nizozemskih autora, Ivica Šimić iznenadio je drukčijim pristupom jer se odlučio za spoj dramskog i fizičkog kazališta, umjesto scenografije posložio je tek gomilu malih stolaca, nalik onima iz dječjega vrtića, i uz pomoć pet izvođača neveliku pozornicu pretvorio u poprište prave sage o ljubavi, prijateljstvu, dužnosti, pravdi i svim ostalim hvalevrijednim osjećajima, ali i njihovim protuslovljima.

Pritom je nekoliko mitova i srušeno, ili barem načeto. Vitezovi Okruglog stola ovdje nisu bradati i oklopljeni gorostasi, nego uglavnom žgoljavi mladci čije viteštvo proizvodi njihova unutarnja, moralna snaga. Kad u uvodnoj sceni ironiziraju najčešće postavke viteštva, tipa »Pravi vitez se ničega ne boji«, jedan od njih, kojeg igra Marija Borić, kaže i »Pravi vitez piški stoječki!«, što se poslije, u razvijenim muško–žensko–bračno–preljubničkim odnosima između Artura, Guinevere i Lancelota, oprimjeruje u zagovaranju ravnopravna, ali viteškog odnosa prema svakom spolu.

No, to su tek uvodne didaktičke napomene, dok se prava drama, čak i u kazalištu za djecu nimalo trivijalizirana, razvija kad se prijateljstvo i ljubav nađu s druge strane prava, obveza i nužnosti, točnije kad se dječaci koji se igraju Okruglog stola, ne samo ovdje i žuđenog prototipa demokracije i jednakosti, suoče s odrastanjem. I reakcija je očekivana, jer Damir Klemenić u naslovnoj ulozi, uvjerljivo dječački, na muku nužnosti i ljubavi reagira jednako nezrelo i destruktivno, i sve bi ostalo na tome da nema Dražena Bratulića kao Merlina, ovdje ne sjedokosog čarobnjaka, nego jednog među jednakima, ali smirenijeg i zato razboritijeg.

U oscilacijama između scenografijom zadana dječjeg svijeta, gdje su bajka kao i viteštvo mogući, i odrasloga svijeta u kojem se fokusi i prosudbe zamućuju, Kralj A zapravo je iznimno ozbiljna predstava. Najmlađoj publici uz atraktivne scene mačevanja, i poneko pretjerano karikiranje, nudi i teme o kojima će tek morati razmišljati, dok odraslima dokazuje koliko su još djetinjasti u reakcijama na svijet koji su sami stvorili.

Igor Ružić