Od viška glava (ne) boli

Od viška glava (ne) boli

Možda i nekoordinirana, a u stankama između dva koncertna poluvremena i odveć koordinirano prazna bez naslova i sadržaja, i nova je glazbena sezona već na početku ipak zablistala i dodatnim rasporedima kao lijepim primjercima svakako uvijek uzbudljivo poticajne potrage za brojčano pojačanim slušačima najudaljenijih stilskih prijelomnica i njihovih izvođačkih kombinacija

Oznaka plus u iskoraku desetogodišnjega izdanja Sfumata Zbora HRT–a, i za nove »duhovne zvukove, boje i oblike« pripremila je programe s premijernim sjajem, da bi uz nastupe na podiju polivalentne i interdisciplinarno osmišljene dvorane Muzeja Mimara kao matice svevokalnih zbivanja u Hrvata, sada najavila i takt više u marljivo njegovanu i profesionalno dotjeranu pjevanju radijskoga ansambla. Stoga i Sfumato plus u trostruku nizu nadolazećih rasporeda za nove izvedbene prostore i proširene, vokalno–instrumentalne jedinice inače primarno zborne organizacije a cappella, u koji sastav HRT–a pod vodstvom šefa dirigenta Tončija Bilića unosi i manje tipične repertoarne novine ili načine tonske reprodukcije.

Tako se prvi Sfumato plus s puta viška od kojega glava (ne) boli (HGZ, 24. rujna) zatekao u društvu mladodramske barokne svečanosti, po kojoj je francusko–talijanski skladateljski trolist razlio zvonku duhovnost pojačano svjetovnoga podrijetla. Od eurovizijskoga signala Charpentierova Te Deuma do venecijanskoga svjetla Vivaldijeve Glorije s odjecima srednje linije komornijega sloga Francesca Durantea, u nebeske se visine poletno propeo pjev Čovjeka od Majke i Boga, a za kolovratom prozračne polifonije i nezagušene kontrapunktske pisalice umilno je prela i starinska svirka s replika povijesnih glazbala, okupljenih oko slovačke moćne gomilice Musica aeterna. Po blistavosti artikulacije posebno dojmljiv solo sopranistice Ivane Kladarin anđeoski je slijedila jednako solistički (gotovo pjevački) koncipirana linija blok–flaute u odjeljku iz Charpentierova djela, u čijoj se komercijalno dobro eksploatiranoj trublji i pridruženim timpanima već zrcali i belkantistički pogled crvenoga svećenika Vivaldija. U svjetlosti boja instrumentalnoga pleha i gudačkoga glanca, i radosni i ratnički tonalitet D–dura lijepo je sjedinio dvorsku Francusku i nazovisakralne Mletke, da bi između tih okvirnih stavaka za barokno buđenje signal pomirenja ponudio Duranteov Magnificat u B–duru. U šest krotkih i sažetih stavaka s oglednim primjercima vrle škole napuljskoga pjevanja i rimski strogo propisana (višeglasnoga) zanata pitko se nižu kantatno postavljeni motivi iz biblijske tradicije, u kojoj Durante pronalazi prostor široke imaginacije. Na diptihalnom planu raspodjele kompozicijskih dobara, sola će i ovdje uz pratnju continua preuzeti ulogu pripovjedača s prinosom zbornoga tutti kao zaključna komenta(to)ra. Mirno i s dozom proživljene pripadnosti svijetu napokon osvojene kulture profinjena izričaja i dinamikom nenametljivo urešene vokalnosti novoga (hrvatskoga) doba, i Zbor HRT–a zajedno je s maestrom Bilićem na stilski prikladan uzorak posložio trolist svojih izabranih plusovaca, da bi putujući najrazličitijim glazbenim prostorom i vremenom baš pod svodom šarenih baroknih odaja prepoznao sliku i draž dalekih obzora.

Gotovo iz mrtvih probuđen život Orkestra Hrvatske vojske, pak, ne boluje od viška koncertnih termina. Najprije obilježena sjajnim uzletom i poticajnim stvaralaštvom (i) s polja novih (hrvatskih) djela s odlikom odlične reprodukcije, prva porođajna sezona tada Simfonijskoga puhačkoga orkestra HV–a i šefa dirigenta Mladena Tarbuka najavila je snažan prodor netipična zvuka u repertoaru zanimljivih obrada i originala. Nešto se potom u strukturi vojne hijerarhije bez objašnjenja prelomilo preko vrata i leđa darovitih mladih glazbenika, a umjesto redovite zastupljenosti u kulturi grada i države, orkestar je kao višak od kojega je nekoga glava ljuto (za)boljela, zadržao status tek ceremonijalne udruge sa strogo propisanim oglašavanjem (svirkom). S dolaskom pripadnika mlađega naraštaja hrvatskih dirigenata Tomislava Fačinija, u Orkestar Hrvatske vojske (sada bez simfonijskoga i puhačkoga atributa u naslovu) ponovno stiže injekcija spasa, a čak devet predviđenih programa od Lisinskog do Preporodne dvorane najavljuje novi zamah ansambla vrijedna potencijala.

A da ima nade za puhačke nomade sa svim je (početnim) slabostima u zanatu i repertoaru već dokazao i prvi koncert u tomu sezonskom kalendaru (Dvorana Lisinski, 26. rujna), na kojemu se nakon dvadesetogodišnje stanke ovdašnjoj publici kao solist predstavio negdašnji zagrebački magistrant, trombonist Kiril Ribarski. I, valja reći, iako oboružano dojmljivo virtuoznom tehnikom iz vlastite radionice s karakterističnim ukrasima po malim intervalima i pomacima prema gore i dolje, muziciranje makedonskoga umjetnika na najosjetljivijim je mjestima prizivalo i neobične smetnje na vezi, a u emisiji tona kadšto će zagrebati i po manje usuglašenu slijedu uredno i zvonko oblikovane melodije. I nesreća naširoko poznatih tema Montijeva Čardaša i Obrednoga plesa vatre iz ciganskih prizora iz Andaluzije za balet Ljubav čarobnica Manuela de Falle, u takvoj je izvedbenoj inačici sitnoga veza zvonila bez puštena tona s dozom opreza i intonacijskoga kolebanja, uz ne uvijek primamljivu suzdržanost u interpretaciji. No, usprkos svemu, Kiril Ribarski kao »pjesnički Paganini trombona«, kako su mu u zemlji i u svijetu nerijetko tepali, i s mjestimično je i plošnim obradama na čelu s varijacijskim Blue Bells of Scotland Pryora i Broadbenta, prikazao odnjegovan pristup svojemu nezgrapnu povlačku, što će zajedno s pratećim puhačkim korpusom glazbi (i) revijalnoga tipa u kakvu paviljonu pod otvorenim nedjeljnim nebom, u konačnici priskrbiti ozbiljnost barem solidne razine. Baš poput uvoda u cijeli program, u kojemu je pod sigurnom rukom dirigenta Tomislava Fačinija Orkestar Hrvatske vojske sočno brodio (i) orijentalno namirisanim Azerbajdžanskim capricciom Fikrata Amirova, a u zaključku i instrumentacijskim blistavilom Rimski–Koraskova iz raskošno obojene suite Šeherezada.