Od Kinshase do Brazzavillea

Od Kinshase do Brazzavillea

Najveće blago Kinshase, gigantskog organizma, leži upravo u njegovim stanovnicima. Skromni ljudi koji su uvijek spremni na šalu, ali i za čašu, moram istaknuti kvalitetna piva Primus. U takvu ozračju lako se dolazi do informacija prijeko potrebnih za snalaženje u gradu, ali i za planiranje daljeg puta

Svaki dolazak u Afriku nanovo me iznenadi. Nikako da naučim da tamo jednostavno vrijede drukčija pravila. Kako je teško zaboraviti norme uštogljene Europe! Dok je carinska procedura u zračnoj luci u Kinshasi protekla neobično lagodno, uslijedila je prava bitka za torbe koje su se vrtjele na traci. Poveći broj službenika osjetio se pozvanim pomoći ljudima koji čekaju svoje torbe na način da im otmu broj prtljage iz ruke pa prebiru po svakoj torbi koja naiđe ne bi li ustvrdili broj koji se poklapa i uzeli torbu s trake. Pa da, to je sigurno jednostavniji način nego da putnici sami identificiraju svoje torbe po izgledu. Ali dobro, valjda hoće pomoći zato jer se torbe sa svih letova vrte zajedno na samo jednoj traci...

No, jednom kad se nađe tamo, čovjek se ubrzo navikne na afrički stil života. I prije nego što smo iskoračili iz aerodromske zgrade, horde taksista već su namirisale plijen. Nas, naravno. Odnosno, bolje rečeno, naše torbe, koje su nam pokušavali otrgnuti iz ruku i staviti ih u svoj taksi. Velika konkurencija. Znaju li oni uopće koliko nam je trebalo da ih se dokopamo? Treba nastaviti borbu. Dajemo svim pretendentima do znanja da idemo s onim koji ponudi najnižu cijenu. Početna cifra 20 dolara. Uslijedila je prava svađa. Odjednom je svaki taksist polagao pravo na nas. Izvukli smo se iz te strke i otišli s taksistom koji je stajao sa strane promatrajući metež. Mudar potez. Njegov, ali i naš, jer smo se ubrzo našli na cesti prema glavnom gradu DRC-a (Demokratska Republika Kongo), Kinshasi. Koliko ima demokracije u ovom Kongu (postoji još i susjedna Republika Kongo) druga je priča, ali potreba da se to istakne u službenom imenu države vodi svakojakim primislima. U većine najčešće izaziva podsmijeh.

La belle Kin nekad prozvaše ovaj grad. To je sigurno bilo davno. Dok je većina afričkih država još bila pod francuskim štapom, većina velikih gradova gradila se i uljepšavala po uzoru na Pariz. Široke avenije, mnogo cvijeća i zelenila, drvoredi… Ali, Francuza u Africi nema više od pedeset godina. Lijepa Kinshasa prostire se na golemoj površini i sa svojih osam milijuna stanovnika čini treći grad po veličini u Africi, odmah iza Kaira i Lagosa. I dok tragovi širokih avenija i danas postoje, on više ničim ne podsjeća na slavnu prošlost kada je dobio laskavi epitet. Prljavština, otvorena kanalizacija, raspadnute kuće i sivilo čine današnju sliku grada. Usred svega toga blista hotel Memling, prava oaza za strane diplomate koji se nađu u gradu. Noćenje koje stoji 150 dolara prava je disproporcija u odnosu na ono što se može naći u okolici, tj. u cijelom gradu. Svakako, to nije jedini izbor za nadobudna turista. U predgrađima ima pregršt hotela za bitno manju cijenu, koji su ponajprije namijenjeni lokalnoj klijenteli. One najjeftinije slobodno možemo nazvati rupetinama. E to su hoteli u kakvima mi noćimo. I, zapravo, baš u takvim hotelima i njihovu okolišu može se okusiti pravi život u gradu. Bez ikakve ironije. Upoznali smo niz dragih ljudi koji su se prema nama postavili kao prijatelji. I tada smo shvatili – najveće blago Kinshase, gigantskog organizma, leži upravo u njegovim stanovnicima. Skromni ljudi koji su uvijek spremni na šalu, ali i za čašu, moram istaknuti, jako kvalitetna piva Primus. U takvu ozračju lako se dolazi do informacija prijeko potrebnih za snalaženje u gradu, ali i za planiranje daljeg puta. Kako DRC nije baš turistička zemlja, izuzevši mogućnost posjeta ugroženim planinskim gorilama u Parku Virunga na samu istoku zemlje, gdje je trenutno rat, teško se dolazi do praktičnih informacija prije sama puta. To jest problem, ali on je rješiv na licu mjesta. Novopečeni prijatelj Roger uputio nas je u sve tajne Kinshase, pa i u način odlaska iz nje.

Preko puta Kinshase, s druge strane moćne rijeke Kongo, koja se doima kao more, nalazi se glavni grad Republike Kongo, Brazzaville. Sreća je da se viza može dobiti po dolasku. Inače, vađenje viza za afričke zemlje u Europi težak je i dugotrajan proces, a ni većina zemalja nema predstavništva u Hrvatskoj.

Prelazak afričkih granica uvijek je poseban doživljaj, ali jasno, u afričkom stilu. Kad nas je Roger doveo do luke otkud kreću brodovi za Brazzaville, vojnik na ulazu rekao je da dođemo sutra. Zašto? Pa zato jer granica danas ne radi. U redu. Afrički stil također podrazumijeva i dručije shvaćanje protoka vremena. Dakle, polako, nema žurbe. Granica ne radi, pa što? Doći ćemo sutra.

Nadobudno se pojavljujemo sutradan rano ujutro na istom mjestu. Granična procedura opet bez komplikacija. Razmazit će nas. Ali, zato je ukrcaj na brod, prelazak rijeke i iskrcaj, oduzeo pola dana. Usput smo svjedočili da ovdje ne postoji pojam smeće. Naime, čekajući da brod krene, vidjeli smo kako ljudi kontinuirano donose kante pune smeća i bacaju ih u rijeku. I ovi s broda bacaju u rijeku što god im padne u ruke. Čekaj, pa i u gradu ljudi bacaju po ulici. Mislim da previše ljudi ima problema s osnovnom egzistencijom da bi razmišljali o ekologiji.

Dvina Meler i Darko Dovedan

Dvina Meler (1976), nekad profesionalna sportašica, danas putuje svijetom i objavljuje putopise, te je dosad proputovala 65 zemalja. Osnivačica je kluba za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu Kairos. Prošle je godine objavila zapaženu putopisnu knjigu Za sve je kriv Tom Sawyer. Reportaže s putovanja objavljuje u HTV-ovoj emisiji Shpitza.

Darko Doveden (1980) diplomirao je muzeologiju i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kada ne radi kao turistički vodič, putuje po svijetu u sklopu kluba Kairos, u kojem djeluje kao organizator putovanja, fotograf i snimatelj. Posjetio je šezdeset zemalja, a tekstove s temom putovanja objavljuje u turističkim časopisima.