Novo u poznatome

Opera HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka: Jakov Gotovac, Ero s onoga svijeta, red. Krešimir Dolenčić, dir. Ivo Lipanović

Novo u poznatome

Ukratko, bila je to vesela i skladna predstava, koju doduše treba tehnički izbrusiti, dati priliku za nastup i drugim protagonistima, a svakako pogledati, što je potvrdilo i toplo prihvaćanje premijerne publike

Nakon Zagreba i Splita Ero s onoga svijeta u režiji Krešimira Dolenčića zavladao je i scenom riječkoga HNK Ivana pl. Zajca, pod dirigentskim vodstvom maestra Ive Lipanovića. Antologijsko djelo hrvatske operne baštine temelji se na izvrsnom libretu Milana Begovića. Njegova imena doduše nema u programskoj knjižici (?!), ali je tekst donijet u cijelosti, što je u svakom slučaju pohvalno! Ero je doživio brojne izvedbe u svojoj domovini, a s velikim uspjehom izvođen je i u svijetu, prava je poslastica u repertoaru svake operne kuće i ne bi s njega smio silaziti.

»Ero je genijalno djelo«, kaže Dolenčić »i svi mi koji imamo prilike raditi na njemu imamo zašto biti sretni, ponosni i povlašteni. Moramo neprestano održavati živim taj oganj, rušiti predrasude i uvijek ga iznova umjetnički tumačiti.« Tako piše Dolenčić, koji je duboko proniknuo u Eru, ostao vjeran izvorniku i naslijeđenim vrijednostima scenske interpretacije, dodavši tomu svoj istančan osjećaj za životnost i komiku. Iako je riječ o adaptaciji njegovih prijašnjih postava u Zagrebu i Splitu, ova riječka upravo je naglasila posljednje – komičnost.

Kako bi se uštedjelo na troškovima, s opravdanjem su posuđeni kostimi Inge Kostinčar u obnovi Dženise Pecotić i scena Dalibora Laginje iz HNK u Zagrebu, uz antologijsku koreografiju koju je prema Margareti Froman i Sonji Kastl obnovila Ljiljana Gvozdenović, a svjetlo je oblikovao Deni Šesnić. Nova intendantica Nada Matošević s povjerenjem je predala dirigentsku palicu Ivi Lipanoviću, koji je s odličnim orkestrom (što je upravo njezina zasluga u proteklom mandatu), dobro uvježbanim zborom (Igor Vlajnić) i razigranim solistima ostvario preciznu i plastičnu izvedbu, koju je publika ispratila s oduševljenjem.

Vrlo zahtjevnu naslovnu ulogu Miće (Ere) tumačio je Miljenko Đuran, iskusni tenor, nažalost s pjevačkim problemima u pogledu daha i visina, ali zato scenski okretan, rasplesan i duhovit, unatoč nešto prenaglašenoj mimici. Njegova partnerica sopranistica Valentina Fijačko bila je superiornija kao topla, srdačna i uvjerljiva Đula, prekrasna glasa i savršene vokalne tehnike. S punim pravom ubrala je najviše pljeska i ovacija.

Odličan je bio i bas Ivica Čikeš kao impozantni i glasovno moćan gazda Marko. Njegovu ženu, lakomislenu i prgavu Domu, vrlo je uvjerljivo pjevački i glumački donijela Nelli Manuilenko, ali s lošom dikcijom, što je bio problem većine protagonista. Bariton Robert Kolar bio je dojmljiv mlinar Sima, ali nažalost bez pjevačke snage u dubokim tonovima. U manjim ulogama nastupili su Marko Fortunato (Momak) i Antonio Haller (Čobanče).

Na suncem obasjanoj sceni u prvom činu Na gumnu nije nedostajalo sijena, kukuruza, jabuka i vode iz bunara, U mlinu pak žrvnji rokću, rasuto je brašno i vreće sa žitom, pojavio se i štakor kojega mlinar potjera metlom, a u trećem činu Na derneku robe svakojake, ića i pića i svijeta veseloga, u živu komešanju koje završava dolaskom Đule i Miće na pravim konjima, izmirenjem s namrgođenim i tvrdoglavim gazda Markom te narodnim veseljem uz srčeka, zveket dukata i radosno kolo Što na nebu sja visoko, koje povedu Đula i Mića (odlična novost!), a prihvaća baletni ansambl na čelu s Leonidom Antontsevim i Oxanom Brandiboura.

Ukratko, bila je to vesela i skladna predstava, koju doduše treba tehnički izbrusiti, dati priliku za nastup i drugim protagonistima, a svakako pogledati, što je potvrdilo i toplo prihvaćanje premijerne publike.

Višnja Požgaj