Nove pjesme

Nove pjesme

Čovjeku sa svijećom

Dragutinu Tadijanoviću

Čamac je bio krhak i lijen.

Nizvodno,

potrošio je sve ovo vrijeme

tražeći u monologu s vodom

subrata.

Toliko dugo da mu je već

i sama rijeka htjela dati svoje ime.

I tepala je neprekidno:

O tužno dijete moje.

Nije se odzivao Goran.

Kako je mogao slutiti

da ga sve ove godine

na drugoj obali rijeke,

sa svijećom što tinja u magli,

već čeka Tadijino srce.

30. 6. 2007.

Poslije pira

Kada noć osvoji svjetlo

u daljini se vidi

kako se skupljaju sjene predmeta.

Gomilaju se u strahu

u grumenje.

Tamni bez dnevnih volumena.

Samo čaše prljavog stakla,

s talogom suvišnog vina,

kupaju mrtav rubin grozda

pod šatorom umornih sustolnika.

Pred zoru odjednom

zableji violina kao sušičava koza,

i lijeno se protegne.

Za njom harmonika.

Ali to više nije ugođaj vedrine

večeri.

Već groblje jela, salveta

i prevrnutih stolova.

Slova na spomenicima

Koliko lijepih slova.

Koliko patinastih riječi

i stihova,

na grobištima svijeta.

Oni postojano traju iznad mrtvih.

Nedaleko hrpe nevinih vijenaca

zaustavljenih u ljepoti,

kišom ili toplinom.

Toplinom presvučenom neobičnim mirisom,

koji ne slute lijepi vrtovi

niti aleje.

Mirisom koji nakapan,

dugo živi u grmovima

jesenjeg lovora.

Pretproljetno vrijeme

Pretproljetno vrijeme.

Vrijeme kada nitko ne zna pouzdano,

hoće li sigurno stići.

Hoće li se produžiti vlast debelog blata,

bijede ili početka rata

gladne gamadi.

Pretproljetno vrijeme,

dubokih kaljuža na nebu

i tanke plitke zemljine kore.

Zvjezdane melase

od kojih će nastati,

žuti zameci kamenih zvijezda.

Koje će rodivši nove

i umrijeti zauvijek.

Pretproljetno vrijeme;

teške isparine zraka

koji se polako čisti.

I proljetno vrijeme

koje ima težak zadatak,

da svakom živom

sazida zelenu kuću.

Ili možda vječnu?