Nerv pjesnika, lucidnost kritičara

Nerv pjesnika, lucidnost kritičara

Zvonimir Mrkonjić, Tvar kao pamćenje, Antibarbarus, Zagreb, 2006.

Da su pjesnici napisali možda i najljepše stranice o likovnim umjetnicima, odnosno o njihovim djelima, zacijelo je dobro znana činjenica. Slijedom tog uvjerenja ovaj osvrt na intrigantnu knjigu likovnih eseja Zvonimira Mrkonjića nipošto neće biti glas onoga iz pustinje, pa zato i podsjećamo na tu veliku tradiciju, odnosno naznačujemo kontekst u kojemu je možemo iščitavati. Stoga nastojimo legitimirati tezu o pjesnikovim likovnim esejima kao vrijednom prinosu toj pisanoj baštini. Vidimo ih i na onoj maestralnoj crti koju su već povukli njegovi prethodnici, a kojom ne podvlačimo samo značenje kontinuiteta, nego i njegovu nedvojbenu aktualnost u suvremenoj umjetnosti.

Riječ je, treba li ponavljati, o velikim majstorima pera čije lucidne prosudbe o estetskim vrijednostima pojedinih umjetničkih djela (često i cijelih opusa!) čitaju brojni naraštaji kao nezaobilazno štivo u korpusu (i hrvatske!) književnosti. Dakako, dragocjen su prilog teoretičaru, kritičaru i povjesničaru umjetnosti u pisanju povijesnih pregleda i sinteza, monografskih studija i stilskih atribucija.

Naime, još je Baudelaire, jedan od utemeljitelja moderne likovne kritike, postavio teze koje baštinimo i na čijim premisama funkcionira taj specifični književni žanr, koji su promicali njegovi brojni nasljednici u različitim sredinama i razdobljima.

A kako dijelimo mišljenje i drugoga francuskoga pjesnika i likovnog kritičara Paula Valérya, po kojemu »sve umjetnosti žive od riječi«, pred nama se otvaraju iznimno zanimljive stranice likovnih eseja iz pera mnogih pjesnika. Bez pretjerivanja možemo reći da je Matoš u Hrvatskoj isto što i Baudelaire u Francuskoj te da su upravo njegovi likovni ogledi inaugurirali modernu likovnu kritiku u našoj sredini. Čitajući Mrkonjićeve likovne eseje smatrali smo potrebnim, barem letimično, podsjetiti na snažno prožimanje likovne umjetnosti i pjesničke riječi, koje ima svoju povijest u razdoblju dugu gotovo dva stoljeća i u toj činjenici iščitavamo i jednu važnu i gotovo posve neistraženu temu. Upravo na toj liniji Mrkonjićevi likovni eseji nalaze svoje mjesto i potiču naše zanimanje. Ne samo zato što u njima prepoznajemo živu književnu riječ koja traži (i nalazi!) smisao likovnoga djela što ga prenosi u drugi i drukčiji medij, odnosno u književni jezik, već i stoga što svojim kritičkim interpretacijama nastavlja i učvršćuje postavljene standarde koje su izgradili književnici čije se kritičke ocjene o likovnim umjetnostima visoko vrednuju, a prosudbe citiraju.

Pred nama su tekstovi iz Mrkonjićeva pera, iznimno cijenjena pjesnika, koji je u proteklim desetljećima stihovima u svakoj novoj knjizi, golemom erudicijom usustavljivao u jedinstveni istraživački projekt iskustvo pjesničkog subjekta kroz (često granične!) mogućnosti jezika u autentične međaše svojega postojanja.

Nije li tom dosljednošću pjesničkog projekta tražio u višeslojnosti jezika metafizički prostor otkrivajući ga i kao svoje ranjivo egzistencijalističko iskustvo?

Poznato je da ništa manje nije važan Mrkonjićev prilog teoriji suvremenoga pjesništva, napose njegovoj kritičkoj valorizaciji, tematskim i problemskim sintezama, antologijskim pregledima... No, svakako valja reći koju i o njegovu iznimno osjetljivu pristupu mediju jezika, kojemu se pjesnik i teoretik, usudimo se reći, posvetio. To spominjemo i zato da bismo još preciznije akceptirali već i iz sama naslova knjige Tvar kao pamćenje višeslojna značenja koja autor traži (i nalazi!) u jeziku likovnih umjetnika. Naime, u studiji o Ordanu Petlevskom, Tvar kao pamćenje, implicirana je teza o (likovnom!) jeziku, koju pisac provlači i u ostalim tekstovima u knjizi te je nimalo slučajno upravo tako i naslovljava.

Ovako, primjerice, piše ciljajući u srž izraza Ordana Petlevskoga: »...ondje gdje se oblikovno počinje gubiti u tvarnom – tako bi se mogla definirati geneza enformelnog slikarstva – tvarno preuzima na sebe da pamti ono oblikovno, prevodeći ga na vlastiti jezik. Tu enformelna zadanost slikarstva Ordana Petlevskog uključuje neku drukčiju razvojnost koja prolazi iz činjenica i kategorija njegovog tvarnog pamćenja.«

Zaključiti nam je da pjesnik iznimnom preciznošću govori iz biti (i o biti!) jezika toga važnoga pravca u likovnoj umjetnosti druge polovice 20. stoljeća kojim je tako snažno determinirano stvaralaštvo ovoga slikara i crtača.

I u eseju o Emanuelu Vidoviću, nedvojbeno među najvažnijim umjetnicima našega modernog slikarstva, Mrkonjićeva interpretacija, na osnovi golema opusa izgrađena i na specifično vidovićevskoj, rekli bismo paradoksom – tamnoj svjetlosti, obasjava tu jedinstvenu poetiku tezama koje definira u poglavljima: Tri vrste slikarstva, Dijalektika iščezavanja i pojavljivanja, Osjećanje međupredmetnog prostora, Titrajni nespokoj, Ulazak u interijer–poetski objektivitet i Ostvarena maštanja.

I kad nastoji, u eseju Put k Ljubi Ivančiću, proniknuti u njegovo stvaralaštvo, Mrkonjić traži, kao i u svakom drugom ogledu, zapravo svoj put kojim ulazi i kojim i nas vodi djelom umjetnika. Slijedimo li ga na tom putu k Ivančiću, onda nas ove njegove rečenice vode njegovom tamnom i zagonetnom poetikom: »Svijet koji Ljubo Ivančić stvara na svojim slikama jest, već je bilo rečeno, svijet života bezimenim vremenima nataložena i bezimenom mukom sabijena u zagorčale slojeve. No tek što smo pomislili na tvar na posljednjem stupnju podčinjenosti, ove tamne površine trijumfa trajanja odjednom raskrivaju živu anti–vremensku supstanciju.«

Međutim, našu pozornost privlače i tekstovi o brojnim drugim hrvatskim slikarima: Stančiću, Kulmeru, Sederu, Kniferu, Reiseru..., klasicima našega suvremenog slikarstva, ali i o mlađim autorima koji su čvrsto pozicionirali svoju autorsku individualnost, primjerice o Bućanu, Jelaviću ili Rončeviću... o kojemu će ovim riječima: »Vjerujući u slikarstvo, Rončević nije ništa manje skeptik kada se u njega uključuje.«

Iznimno su zanimljive Mrkonjićeve interpretacije o kiparima Ružiću i Vulasu, kojima teži iščitavanju djela u njegovu ishodištu. Tako će o Vulasovu kiparstvu izreći zacijelo jednu od najpreciznijih prosudbi: »Kako se vidi, Vulas se izražava jezikom velike plastičke konkretnosti koji to manje nastoji na prijelazima što više individualizira svoje odjelite načine. U rasponu od prirodnog stanja drva do potpune obrađenosti stječe raspon skulptorski čin kojemu nije samo namjera da izražava već i da se izražava.«

U likovnim esejima Mrkonjić ne promišlja samo pojedinačne poetike autora, od kojih su mnoge nezaobilazne činjenice naše moderne i suvremene umjetnosti, nego propituje izdržljivost velikih umjetničkih pravaca, primjerice nadrealizma, ili nanovo mjeri dosege i utjecaje sakralne umjetnosti, istražuje fenomen grafita, »građi toliko propadljivoj«, ispisujući nervom pjesnika i lucidnošću kritičara stranice za čitanje i pamćenje.

Milan Bešlić