Vijenac 355

Ples

Festival eksperimentalnog filma u Zagrebu: Pas de Deux Normana McLarena

Napuštanje tijelesnog

Pas de Deux, trinaestominutni film Normana McLarena iz 1968, koji je 1969. nagrađen filmskom nagradom BAFTA za najbolji animirani film našao je svoje mjesto na ovogodišnjem Festivalu

Festival eksperimentalnog filma u Zagrebu: Pas de Deux Normana McLarena

Napuštanje tijelesnog

Pas de Deux, trinaestominutni film Normana McLarena iz 1968, koji je 1969. nagrađen filmskom nagradom BAFTA za najbolji animirani film našao je svoje mjesto na ovogodišnjem Festivalu

Svakako je bilo odlično vidjeti Pas de Deux na velikom platnu. Brišući žanrovske granice to je film koji pored pokreta istražuje i crno-bijelu fotografiju, i to u trenutku njezina pomicanja u prostor i vrijeme – naime njezine mogućnosti na filmskom platnu.

Riječ je o ispitivanju granica između mirovanja, točke pokreta i neprekidne kretnje – koja zaustavljenu kretnju u zaustavljenoj vizualizaciji najprije stvori i onda je odmah suprotstavi onoj koja se pojavi doslovno ispod one prve i nastavi svoj put u gotovo stroboskopskom efektu. Crnom pozadinom i osvjetljenjem postavljenim iza plesača stvara se vizualna slika pokretne plesačeve siluete, koja je efektno omeđena svjetlom. Kada se dva plesačka tijela susretnu u igri plesa, stvara se dojam pretapanja tog istog pokreta u grumene svjetla koji skrivaju kretnju plesača i otkrivaju unutarnja stanja ta dva tijela koja se vole – dojmom napuštanja materijalnoga tijela. Nije da vidimo ili samo igru svjetla ili samo igru pokreta, nego vidimo i ono što se plesalo prije u zaustavljenoj fotografiji postupkom koji sliči otvaranju lepeze u kojoj je svaki novootvoreni dio prava estetska senzacija. Važno je napomenuti da je McLaren uporabio crno-bijeli film velika kontrasta i tako dobio čudesan odnos crnog i bijelog (uz gotovo posvemašnju odsutnost sivog), koji u filmu ostavlja dojam vizualne teksture prije negativa nego pozitiva. Fotografiju u filmu potpisuje Jacques Fogel, a specijalne efekte Wally Howard.

Dakle, u filmu se pleše. Film počinje s balerinom (Margaret Mercier) čija crno-bijela silueta kreće od jednog ugla filmskog platna do drugog i nastavlja dalje i od trenutka kada joj se pridruži partner (Vincent Warren). Igra plesa (koreografkinja Ludmilla Chiriaeff), koja stalno ostavlja otisak svojih kretnji, stvara dojam smirenosti i savršenosti u onome što se htjelo i uspjelo postići. Sklad kretnji i vizualnih efekta koji se ovdje razvijaju po principu teme i varijacija na temu, uz stalnu prisutnost elemenata rumunjske tradicionalne glazbe, traje svih trinaest minuta filma. Jednostavnost koja se nameće tijekom filma postigla se vizualnim izborom, jednostavnošću koreografije i genijalnošću ideje.

Norman McLaren rodio se u Škotskoj 1914. godine. Radio je u Kanadi, gdje je i umro 1987. godine. Jedan je od najviše nagrađivanih filmskih umjetnika u Kanadi. Godine 1968. nagrađen je titulom Officer of the Order of Canada.

Na otvaranju festivala bili su i predstavnici Ministarstva kulture. Rečeno je da je Ministarstvo prošle godine financiralo više od pedeset eksperimentalnih filmova. Pregledavajući natjecateljski dio festivalskoga programa pronašla sam samo dva naša filma. Svakako poštujem izbor, ali ako se festival radi novcem Ministarstva kulture i drugih državnih kulturnih ustanova, trebala bi se uzeti u obzir činjenica da festivali postoje svakako i radi promocije vlastite kulture – koja bi tako postala dijelom svjetske upravo u Zagrebu (i to u natjecateljskom dijelu!).


Ljiljana Mikulčić Resnick

Vijenac 355

355 - 11. listopada 2007. | Arhiva

Klikni za povratak