Na ruševinama opere

Na ruševinama opere

Vrlo jasan razvoj predstave dobiven je domišljenom formom u kojoj se apstraktna koreografija redovito raspada u lascivne geste i erotske igre

Razmišljati o predstavi Ogoljeno gotovo je nemoguće a da se u sjećanje ne prizovu Victoria Beckham ima migrenu Marjane Krajač te Kazalište ljubavi Darija Harjačeka i Studija za suvremeni ples, predstave koje se na vrlo bliske načine suprotstavljaju sve perfidnijoj industrijalizaciji i medijskoj eksploataciji seksualnosti. Dok se Marjana Krajač usmjerila na manipulaciju ženskim tijelom, a Harjaček otjelovljava dekadentni erotski imaginarij, projekt Snježane Abramović Milković napad je na sveopću hiperseksualizaciju, podcrtan i pomaknut melodramatskim afektom opernog žanra.

Svih osam izvođača predstave prenaglašeno je erotizirano, a njihov pogled neprekidno je agresivno okrenut publici. Nizanjem plesno-mimskih scena u kombinaciji suvremene glazbe (Damir Šimunović) i opernih citata (savjetnik za operu Zlatko Madžar), iako na površini razigrano, izvođači u zavodljivim kostimima (Đenisa Pecotić) iz slike u sliku podcrtavaju tezu predstave. Svijet Ogoljenog u žestokim duetima i rastrčanim grupnim dijelovima doima se poput dekadentna, glamurozna partya, koji neizbježno juri prema nimalo svijetlu kraju. Tom dojmu pridonosi naglašena, kako dramaturg Saša Božić kaže »zbrka rodnih uloga… koja pokušava afirmirati oslobođenje od stereotipa koji još oblikuju naše iskustvo«. Vrlo jasan razvoj predstave dobiven je domišljenom formom, u kojoj se apstraktna koreografija redovito raspada u lascivne geste i erotske igre. Sve dublje, ali s dozom humora, ogoljujući ljudsku seksualnost, prema kraju predstave intima ostaje poražena i ponižena.

Na sreću, koreografkinja se ne zadovoljava kritikom postojećeg te nakon jednosatnoga mapiranja situacije nudi transformaciju. Tako gledanje predstave Ogoljeno podsjeća na putovanje sve mračnijim tunelom, što izaziva rastuću anksioznost i zabrinutost, da bi se na samu kraju, neočekivano, uz potpuno novu tvrdnju cijeli tijek predstave nanovo presložio. Ta promjena događa se u trenutku kada autori usmjeravaju ljubičastim svjetlom (Branko Cvjetičanin) pozornost na nago tijelo plesača, koji nakon sveopćega meteža mirno leži, i time kao da otvaraju prijelaz na drugu stranu, onu ispod kože, ispod poznate intime. U tom novootvorenom prostoru, u dugom defileu na samu dnu scene, plesači se pretvaraju u neobična, ljudsko-animalna bića, anđele crnih krila i trudnice satirskih repova…. Je li zaista ljudska intima nastanjena erotskim bestijarijem, pitanje je koje prelazi ovaj prostor, no iako čudovišni i nepoznati, oni su, u mirnoj i snovitoj udaljenosti, ipak manje strašni od svega što smo do tada vidjeli.

Koreografkinja Snježana Abramović Milković praćena je odličnom izvođačkom ekipom, koja je koreografiju pronijela prostorom punom energijom i duhovitom izvedbom. Uz poznata lica Sare Barbieri, Zrinke Lukčec, Andreje Široki i Ognjena Vučinića, nova muška četvorka (Tomislav Kvartuč, Marin Lemić, Marko Milić i Nikola Orešković) unijela je pravo osvježenje u prepoznatljiv stil ZPA.

Iva Nerina Sibila