Moralni univerzum

Moralni univerzum

Redatelj vrlo smjelo i vrlo vješto miksa nadrealne vinjete sa šokantnim nasiljem, mračnost službene povijesti s grimovskim bajkama, nasilnu svakodnevicu s čudovištima sa stranica knjiga; koegzistenciju dvaju oprečnih, paralelnih svjetova čineći disparatnom, ali začudno kompatibilnom

Meksički redatelj Guillermo del Toro gotskom alegorijom Panov labirint spaja nespojivo, kreirajući gotovo alkemijsko djelo o faunima i fašistima u jednom; svijet noćnomorne stvarnosti i jednake takve mašte. Izvlačeći, naime, na površinu sav horor kojim klasične bajke obiluju, Del Toro odlučuje se za kreaciju (mračne) bajke za odrasle – prepune simbola. Njezina zbilja pritom strašna je prošlost španjolske zemlje, dok fantastični svijet postaje moralnim univerzumom, mjestom intelektualnog, emotivnog i poglavito spiritualnog učenja; kako to u bajkama već biva. Njegova jedanaestogodišnja junakinja mora proći tri inicijacijska stupnja, ulaskom u tri odaje – šuplje stablo, nacrtana zidna vrata te naposljetku labirint. Na takvim uzastopnim mjestima inicijacije inicijantica se čisti (prljanje blatom, a potom pranje), zatim uči svladati prirodne sile (svladavanje nagona zabranom kušanja svekolikih jela i pila) i napokon prosvjetljuje vrhunskom spoznajom i stjecanjem moći (finalna žrtva). Žaba (simbol mračne, neizdiferencirane materije), slijepi kanibal (izmješteno mu oko govori o nestajanju uma i prepuštanju pravom Znanju) i pan (bazno prijetvoran i simbol životinjske lukavosti, atribute kojih mnoge i ima, u Del Tora biva lišen primarne neutažive senzualnosti te postaje personifikacija Velikoga Sve, sveukupnosti bića – konkretno, junakinje) njezini su protivnici na tom putu. Djevojčica Ofelija, čije ime evocira nježnu junakinju klasične književnosti, odjeća pak Alicu što ulazi u zemlju čudesa a mnogo toga i Djevojčicu sa šibicama, konačno razrješenje svoga puta doživjet će u labirintu – mjestu što postaje njezina obrana od navala zla. Središte labirinta, naime, namijenjeno samo upućenome, onomu koji se u iskušenjima inicijacije pokaže dostojnim dosegnuti skrovitu objavu, ispunjenjem triju zadaća postaje joj dostupno, a preobražaj do kojeg u središtu dolazi označuje prijelaz iz tmine u svjetlo, pobjedu duhovnog nad materijalnim, vječnog nad prolaznim, znanja nad slijepom silom.

Guillermo del Toro tako se pokazao jednim od najintrigantnijih suvremenih fantasy-redatelja (Hellboy, Blade 2, Vražja kralježnica – ghost story također smještena u Francovu Španjolsku), provokativnim autorom koji nadahnuće nalazi u vlastitim skicama, vizionarom čiji je sustav rada sličan onomu Tima Burtona. Specijaliziravši se za horor s elementima političke drame, redatelj vrlo smjelo i vrlo vješto miksa nadrealne vinjete brutalne priče za laku noć sa šokantnim nasiljem, mračnost službene povijesti s grimovskim bajkama, nasilnu svakodnevicu s čudovištima sa stranica knjiga; koegzistenciju dvaju oprečnih, usporednih svjetova čineći disparatnom, ali začudno kompatibilnom, pri čemu nijednu od njih ne otpisuje kao nestvarnu; narativnu strukturu itekako držeći pod kontrolom, gazeći usput u magični realizam.

Vizualnost Panovog labirinta također je čudesna i nikako ne smije proći nespomenuto. Sam Del Toro poziva se na velikog Rackhama i njegove ilustracije za mnoge (engleske, irske) bajke, odnosno Petra Pana, Fouquéovu Undine, Poea, Carrolla; poglavito u uporabi boja (redatelj se odlučuje za gotovo monokromatske tonove sivoplave u prizorima rata odnosno rapsodične zlataste svjetlosti prigodom manifestacije Ofelijina univerzuma), baš kao i općenit viktorijanski utjecaj. Ono što pak naposljetku nudi izbor je između Dobra i Zla, iako – napomenuto nikako ne smije zavarati, nipošto nije riječ o filmu za djecu.

Katarina Marić