Kultura moderne

Kultura moderne

Hermann Broch, Duh i duh vremena, prev. Nikica Petrak, Antibarbarus, Zagreb, 2007.

Knjiga eseja Hermanna Brocha o duhu vremena davno minule epohe u podnaslovu ima karakterističnu sintagmu kultura moderne. Oba ta pojma danas su u širokoj uporabi i oba se podjednako razlikuju od izvornih značenja tih termina. Naime, kultura je danas, u svjetlu novih svjetonazorskih promjena, postala pojmovni fetiš gomile teoretičara, medijski neosviještenih ličnosti i zagovornika sve represivnijih metoda političke korektnosti, pri čemu se njezino izvorno značenje, kao što to primjerice naglašava Eagleton u svojoj knjizi o kulturi, posve izgubilo i nestalo u beskrajnim permutacijama, pa je ona stoga danas postala nova ideologija. Pojam moderne su, s druge strane, uglavnom prigrlili sociolozi, koji je razumijevaju primarno kao niz modernizacijskih procesa tijekom posljednjih stotinjak godina te se i njezino izvorno značenje preselilo iz književno–esejističke u znanstvenu sferu. Broch Zeitgeist i kulturu moderne razumijeva unutar onodobne perspektive kao povijesnu refleksiju o svijetu kao takvu, shvaćajući ga kao cjelinu značenja kojoj se može pripisivati gubitak vrijednosti ili dekadentno propadanje, ali kao cjelinu kojoj se ipak ne može poreći njezina istinitost i smislenost (za razliku od postmoderno–bodrijarovskih pripovijesti o fikciji i besmislenosti svijeta). Stoga se ova zbirka eseja o dekadentnoj moderni fin–de–sieclea, vrijednosnom sustavu umjetnosti, literaturi Jamesa Joycea i društveno političkim razmatranjima koja se sastoji od pet iznimno poticajnih tekstova koje je Broch pisao u međuratnom razdoblju, doista čini kao ostvarenje iz jednog sasvim drugog vremena; stoga nam se danas poznate sintagme o gubitku središta te kultur–pesimizmu doimaju kao neizrecivo optimistične svjetsko–povijesne vizije.

Sadržaj Brochovih razmatranja u skladu je s formom: kao i u njegovim dvama najvažnijim proznim djelima, i ovdje je jezik veoma gust, tkivo čvrsto, a materija teže prohodna. Broch je jezični velemajstor i njegovi su eseji čiste forme prave analitičke studije, iskonski promišljene refleksije o značenju poetskog iskaza i avangardnoj fantazmi promjene svijeta jezikom, o padu u »pozitivističku nijemost«, o nestanku filozofije kao »teološke kozmogonije svijeta«, o vrijednosnom sustavu umjetnosti i njezinu obuhvaćanju totaliteta te općenito o teoriji vrijednosti. Najviše prostora u knjizi posvećeno je upravo umjetnosti, koju autor razmatra u razdoblju od kraja stoljeća do tridesetih godina, napose s osvrtom na Joycea, shvaćajući umjetničko djelo kao »ogledalo duha vremena«. Zeitgeist je tematski okvir svih ogleda što znači da se pod tim pojmom krije interpretacijski obrazac za veliki broj fenomena: od »radosne apokalipse« i ideje kulturnog jedinstva do mita i znanosti (koju Broch podvrgava kritici upravo stoga što se posvema udaljila od onog spekulativnog i priznaje samo ono što se dade verificirati osjetilima). Ukratko, Broch nudi opis kulturne povijesti jedne civilizacije na raspadu, pa se ova knjiga studija iz književnosti i umjetnosti i ne može shvatiti drukčije nego kao kritika duha vremena, odnosno razdoblja dominacije Beča kao baroknog muzejskog grada »monarhijske barokne geste«, koji je prototip potonuća u vrijednosnu prazninu koju Broch vidi kao obilježje čitavog suvremenog doba. Upravo je Beč kao »metropola vrijednosno zrakopraznog prostora epohe« simbol tada popularna kulturnog pesimizma, odnosno izraz austrijskog ressentimenta za »predmodernim oblicima jedinstva duhovnosti«. Elegantnim i melodioznim rečenicama te dubinskim, intuitivnim uvidom u raspad njegove epohe, Broch postavlja temelje za interpretaciju i ove naše epohe, ma koliko se njegovi ogledi na prvi pogled doimali pojmovno nedorasli, odnosno analitički neprimjereni našemu dobu.

Ovakvo obuhvaćanje duha vremena koje nadilazi određeni epohalni okvir posebno je vidljivo u pomalo neobičnu eseju Ljudsko pravo i ono zemaljski–apsolutno koji odudara od cijele zbirke. U njemu autor progovara o ljudskom pravu i zemaljskim zakonima na filozofski način, tako da se ta kulturološka refleksija o pravnom sustavu može smatrati kao pledoaje za njemačku pravnu teoriju, koja bi u punom smislu te riječi – kako je to već uočeno – započinjala s desničarskim intelektualcem Carlom Schmittom, a završila s biopolitikom Giorgia Agambena. Odnosno, teza koja se logično nameće iz Brochovih razmatranja o tome da je totalitarna država proizvod ontološko–političkog raspada metafizičkih vrijednosti i danas može biti temelj moguće filozofije politike. Ono u čemu je Broch nešto dalje od našeg doba odnosi se na njegovo shvaćanje mita; on naime dosljedno zagovara mitsku svijest kao suprotnost znanstvenom pozitivizmu, pri čemu mit postaje »najviši spoznajni cilj umjetnosti«. U tom kontekstu nalazi se i pravi smisao umjetnosti kao simboličkog prevladavanja smrti. Unatoč ponešto hegelijanskim tonovima, Broch teze ne iznosi kao retoričke geste, nego je iz eseja vidljivo da su one istinski proživljene i od univerzalnog značaja. Doduše, današnji će čitatelji Brochu ponajprije zamjeriti ono što je već spomenuto na početku: složen jezik i gustu, katkad i neprohodnu teksturu nalik onoj iz njegovih romana. No, uzmu li se u obzir suvremena razmatranja o kulturi i današnje pretvaranje cjelokupne duhovnosti u profane oblike kulturnog života i životnih stilova, Brochova herojska gesta i uloga zagovornika istinske vrijednosti umjetnosti i povratka mitu mogu se sagledati i kao snažan poticaj za obnovu davno nestala duha vremena, u kojem je kultura još značila duhovnost, a moderna svjetonazorsku avangardu. Kao kritičar kiča i dekoracije, Broch je bio i ostao jedan od ponajboljih esejista – nejunačkom vremenu usprkos.

Tonči Valentić