Korporacijska kloaka

Korporacijska kloaka

Ono što u Michaelu Claytonu fino funkcionira, bez obzira na njegovu povremenu formulaičnost, autorovo je odbijanje da igru svede na klasični sukob Davida i Golijata. Jer, rivalitet Michaela i Karen ovdje ne pokreće ambicija, nego etički principi

Za razliku od Soderberghove heroine Erin Brockovich, koja se odijevala jeftino, Gilroyeva Karen Crowder (Tilda Swinton) preferira skupocjene dizajnerske kostime namijenjene prodornoj poslovnoj ženi. Upravo onakve kakve je nosila njezina ambiciozna odvjetnica u Ženskim perverzijama. Narav posla im je takva da se jako znoje. Samo što Erin to ne smeta, a Karen zabrinuto promatra znojne tragove ispod pazuha, dok pred zrcalom istražuje pripijenu bluzu. Karen je pravna konzultantica kemijske multinacionalke koja truje farmere, dakle, one iste jadnike koje je pravno zastupala Erin, nakon što su dobili leukemiju pijući vodu zatrovanu kemijskim otpadom iz obližnje korporacije. Koliko u Hrvatskoj ima sličnih slučaja, od karlovačkih potoka do cijevi u Vrbanima? Ali hrvatski film za to ne mari i ne želi zamarati publiku tako teškim temama.

Dok Karen pokušava riješiti problem žlijezda znojnica i uhvatiti korporacijskog sabotera Toma Wilkinsona koji se igra Erin Brockovich, na drugom kraju grada jedan elegantni muškarac (George Clooney) igra poker u nekom opskurnom skladištu. Partiju pokera prekida poziv s mobitela. Javljaju mu da je neki tajkun pobjegao s mjesta nesreće koju je sam skrivio i naređuju mu da odmah izgladi stvar. Elegantni pokeraš zove se Michael Clayton i zaposlen je u renomiranoj pravnoj tvrtki kao fikser koji servisira korporacijski kriminal, ali po potrebi obavlja i druge prljave poslove, poput rješavanja slučajeva bogatih kleptomanki uhvaćenih u nedjelu, korumpiranih političara i automobilskih nesreća koje su prouzrokovali tajkunski ulični gusari. Koliko je sličnih fiksera prepoznala naša poludjela sudska svakodnevica? Koliki je broj crnih kronika s pijanim sinovima političkih i inih moćnika koji su u ludim vožnjama usmrtili nevine prolaznike? Koliki je broj naših zagoraca i sličnih korumpiranih kreatura? Ali hrvatski film za to ne mari i ne želi nas zamarati tako teškim angažiranim temama, niti ga nadahnjuje ona ista društvena odgovornost koja je natjerala Clooneyja da se posveti vrlo osobnim projektima, od Syriane i Laku noć. I, sretno! do Gilroyeva komada, koji se fino nadopunjuju s kulerskom amoralnošću njegovih zabavnijih filmova.

Ali Clayton nije čudotvorac, kako nam to pokušava kazati, iako je moto filma da se istina može prilagoditi. I dok se na povratku u New York zaustavlja u prirodi da bi malo protegnuo noge promatrajući konje kojima zavidi na slobodi, eksplodirat će njegov Mercedes. Na svu sreću, Gilroy slijedi Hitchcockove savjete vezane za filmske eksplozije. Nakon kratkog šoka, slijedi rješavanje suspensa i misterija. Ali debitant Gilroy u toj istrazi više duguje eufemizmima Davida Mameta nego Johnu Grishamu, koliko god njegov postupak slijedi utrtu stazu Lumetovih liberalnih pravnih trilera (Claytonov lik možda je najbliži Lumetovu ispranom odvjetniku Paulu Newmanu iz Presude). Dakako, Gilroyevu sondiranju korporacijske kloake nedostaje žestina Mannova suočavanja sa svinjarijama američke duhanske industrije (šifra: Insider). A ni ta sondaža ne dodiruje temelje korporacijskog miljea, kao što je to učinio odvažni Nicolas Klotz u genijalnom filmu La Question humaine, dok pokušava elaborirati radikalnu tezu o neoliberalizmu kao čedu nacizma, genetički i genealoški (Klotzovi rituali mužjaka pred zrcalom u zahodu petrokemijske korporacije prije ulaska u ured daleko su okrutniji od Gilroyevih). Ali ono što u Michaelu Claytonu fino funkcionira, bez obzira na njegovu povremenu formulaičnost, autorovo je odbijanje da igru svede na klasični sukob Davida i Golijata. Jer, rivalitet Michaela i Karen ovdje ne pokreće ambicija, nego etički principi. U Gilroya dovoljna je samo jedna vožnja kroz njujorško sivilo da se stvari stave na pravo mjesto i da se junaku pruži šansa da preispita vlastitu budućnost na pepelu (ne)slavne prošlosti.

Dragan Rubeša