Izmicanje stereotipu

Izmicanje stereotipu

Rafo Bogišić, Patnje mladoga Džore, Matica hrvatska, Zagreb, 2007.

Nakon brojnih knjiga rasprava, studija, antologija, povijesti književnosti i romana ugledni hrvatski povjesničar književnosti i dugogodišnji profesor starije hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Rafo Bogišić (1925) ovih dana hrvatsku je književnu javnost iznenadio novom knjigom rasprava i studija, Patnje mladoga Džore. Knjiga Patnje mladoga Džore jedna je u nizu knjiga danas najvažnijeg i najplodnijeg proučavatelja starije hrvatske književnosti.

Proučavanje starije hrvatske književnosti Rafo Bogišić započeo je ranih pedesetih godina dvadesetog stoljeća i ono gotovo podjednakom intenzivnošću traje sve do naših dana. Sudjelujući u pisanju velike Povijesti hrvatske književnosti, napisao je dio pod naslovom Književnost prosvjetiteljstva (1974). Od ostalih njegovih djela posebno su bila zapažena Na izvorima (1976), Književne rasprave i eseji (1979), Riječ književna stoljećima (1982), Mladi dani Marina Držića (1987), Tragovima starih (1987), Hrvatska pastorala (1989), Tisuću života, jedan put (1991), Marin Držić sam na putu (1996), Zrcalo duhovno (1997). Za Pet stoljeća hrvatske književnosti priredio je tri knjige tekstova iz starije hrvatske književnosti – Zbornik stihova XV. i XVI. stoljeća (1968), Zbornik stihova XVII. stoljeća (1967) i Zbornik stihova i proze XVIII. stoljeća (1973). Veliko mnoštvo njegovih radova razasuto je u brojnim hrvatskim časopisima i zbornicima (»Dubrovnik«, »Mogućnosti«, »Krugovi«, »Republika«, »Zadarska revija«, »Rad HAZU«, »Dometi«, »Croatica«). Niz godina bio jer urednikom Akademijina časopisa »Forum«. Veliku popularnost stekla je, objavljena u više izdanja, njegova antologija starijega hrvatskog pjesništva Leut i trublja.

U knjizi Patnje mladoga Džore Bogišić je rasprave i studije svrstao u četiri književnopovijesna bloka. U prvi blok uvrstio je radove Patnje mladoga Džore, Pjesnički razgovori između Nikole Nalješkovića i Dinka Ranjine, Talijanski medij u hrvatskom petrarkizmu, Hrvatski renesansni pjesnici na Parnasu. Na koncu u tom bloku nalazimo vrlo opsežnu raspravu, i jednu od ključnih u čitavoj knjizi, raspravu Gdje je Marin Držić?

Drugi tematski blok rasprava sastoji se od sedam radova. Središnje mjesto u tom bloku pripada Ivanu Gunduliću i njegovim mlađim suvremenicima Juniju Palmotiću i Ivanu Dživu Buniću Vučiću. U tom bloku nalazimo rasprave Zapis o Gundulićevu Osmanu, Ivan Gundulić u hrvatskoj književnosti 17. stoljleća (1589.–1638.), Junije Palmotić i Dživo Bunić Vučić – pjesnik na razmeđu epoha. Osim toga, tu su još rasprave Zrinski i Frankopani u hrvatskoj književnosti, Katarina Frankopan Zrinski i rasprava Pavao Ritter Vitezović kao kroatist.

Ako bismo tražili distinkciju između dva tematska bloka, mogli bismo reći da se u prvom bloku u središtu pozornosti nalazi humanizam i renesansa, a onda i najveće ime hrvatske književnosti toga doba pjesnik i veliki komediograf Marin Držić, dok se u drugom tematskom bloku u središtu Bogišićeve pozornosti nalazi hrvatska barokna književnost i središnje ime hrvatske barokne književnosti Ivan Gundulić s njegova tri najvažnija djela, Suze sina razmetnoga, Dubravka i Osman. Tu su i već spomenute rasprave Zrinski i Frankopani u hrvatskoj književnosti, Katarina Frankopan Zrinski i Pavao Ritter Vitezović kao kroatist.

U trećem bloku nalazimo ove radove: Krajolik u putovanju Kanižlićeve parnomitanske divice Rožalije, Polilingvizam u hrvatskoj književnosti 18. stoljeća i Hrvatska književna historiografija 18. stoljeća. U četvrtom bloku radova nalazimo također tri kraće rasprave Baldo Bogišić i književnost, Književno–idejni svijet Mata Vodopića i raspravu Miroslav Krleža i Marin Držić.

Metodološka koncepcija Bogišićevih rasprava nije u tome da pronalazi nove biobibliografske činjenice u životu pisaca kojima se bavi ili barem nije u prvom redu. Dajući glavnom predmetu rasprave široki književnopovijesni kontekst, Bogišić na taj način pronalazi nove vizure, nova stanovišta u pogledu na čitave epohe i u pogledu na ocjenjivanje pisaca, a napose pojedinih djela.

Korpus hrvatske književnosti, onaj dio koji je u starijoj literaturi bio nazivan i dubrovačkom književnošću, bio je dosad predmet brojnih i ne samo hrvatskih proučavatelja. Ta proučavanja nerijetko nisu bila motivirana znanstvenim pobudama. Riječ je o hrvatskim petrarkistima, Marinu Držiću i njegovim suvremenicima, a onda o Ivanu Gunduliću i njegovim brojnim suvremenicima – i nasljedovateljima. Tom dijelu hrvatske književnosti, a vrlo često i cjelokupnoj starijoj hrvatskoj književnosti, koja je nastala u južnohrvatskim, kako Bogišić kaže, priobalnim komunama – počevši od Pavla Popovića do naših dana – srpski povjesničari književnosti vrlo su ustrajno nijekali hrvatski značaj. Dio tih krivotvorina koje je proizvela srpska historiografija na čelu sa Srpskom akademijom nauka – sjetimo se samo Miroslava Pantića – ušao je i u radove stranih kroatista i slavista.

Povjesničari hrvatske književnosti opirali su se tim presezanjima (Miroslav Vaupotić i drugi). Na ta presezanja nije se dakako mogao oglušiti ni Bogišić, koji je i sam Dubrovčanin (Konavle, Dubravka). Međutim, Bogišić se nije ograničio samo na povijesnu faktografiju – koja je ionako jasna – nego na književnopovijesne i jezične činjenice koje sa srpskom književnom i jezičnom tradicijom nemaju, a niti su imale, bilo kakve veze. Bogišić je ta presezanja bez teškoća otklanjao i zbog toga što je kao malotko od hrvatskih istraživača opetovano čitao i pročitavao stare hrvatske pisce pa je, između ostaloga, zapazio i zapisao vrlo važnu činjenicu – ime jezika – ono kako su stari hrvatski pisci svoj jezik nazivali, a nazivali su ga hrvatskim, dakle, imenom naroda kojemu su pripadali. Ako se to nekomu danas i čini samo po sebi razumljivim, mora se znati da do ne tako davne prošlosti, u doba jugokomunističkih režima, Hrvati i u samoj Hrvatskoj, svoj jezik nisu mogli službeno nazivati svojim imenom.

Ni jedna rasprava o starijoj hrvatskoj književnosti ne može biti potpuna bez imena Zrinskih i Frankopana pa su oni u ovoj Bogišićevoj knjizi opravdano dobili znatan prostor. S jedne strane Zrinski i Frankopani stoljećima su podupirali život hrvatske knjige i hrvatskog jezika, u šesnaestom stoljeću oni se javljaju i kao mecene hrvatskim piscima i utemeljitelji su hrvatskih tiskara, dok se u sedamnaestom stoljeću javljaju kao pisci. Godine 1560. dvorski kapelan Mikule Zrinskog Sigetskog, Nikola Dešić, tiskao je u Padovi vrlo važan molitvenik Raj duše (Hortulus animae), a Juraj Zrinski u Nedelišću osniva tiskaru u kojoj 1574. tiska vrlo važno pravno djelo Decretum, u hrvatskom prijevodu Ivanuša Pergošića. U sedamnaestom stoljeću Zrinski i Frankopani ne samo što u politici Hrvatske i Ugarske igraju važnu ulogu – hrvatski su banovi i vojskovođe – nego se javljaju i kao vrlo istaknuti pisci. Nikola Zrinski Čakovečki (1620–1664) piše na mađarskom jeziku djelo Adrijanskoga mora sirena (Adriai tengernek sirenaya), koje njegov mlađi brat Petar pohrvaćuje. Kao spisateljica javlja se i Katarina Zrinski. Ona 1661. objavljuje molitvenik Putni tovaruš. Osim toga poduprijevši tiskanje molitvenika Dvojidušni kinč Boltižara Milovca, javlja se i kao mecena. Prije dvadesetak godina Gerhard Ledić pronašao je kodeks u kojemu su upravo Katarinine pjesme posebno brojne. Posljednji Frankopan, Fran Krsto Frankopan (1643–1671), svojim Gartlicom za čas kratiti posmrtno je otkriven kao jedan od najznamenitijih pjesnika hrvatskoga baroka.

U ovoj Bogišićevoj knjizi nalazimo i dvije rasprave posvećene hrvatskom osamnaestom stoljeću. Riječ je o radnjama Polilingvizam u hrvatskoj književnosti 18. stoljeća i Hrvatska književna historiografija 18. stoljeća. U tim radnjama Bogišić s pravom naglašava važnost toga zanemarenog stoljeća, poglavito važnost za sve ono što će se dogoditi nastupom hrvatskoga narodnog preporoda. Osamnaesto stoljeće nije dalo velika književna imena, kao što su Marulić, Držić, Gundulić, Zrinski, ali je zato omogućilo – kako veli Bogišić –»proširenje i intenziviranje općeg znanja«. Naravno, misli se na skupljanje i poznavanje knjiga, pisanja književnih kompendija, objavljivanje pravopisa i rječnika, čime su stvorene pretpostavke za kulturnu, književnu i nacionalnu integraciju hrvatskoga naroda.

I u ovako sažetom osvrtu ne mogu se preskočiti niti neke ovdje već spomenute rasprave, napose se ne mogu ne spomenuti neke ocjene starih hrvatskih pisaca, navlastito onih vrlo istaknutih, a ipak slabo i nimalo poznatih, kao što je Pavao Ritter Vitezović. Napisavši Odiljenje sigetsko Vitezović je bio pjesnik Zriniane u teško postzrinsko doba. »Atribut kroatist u slučaju Pavla Vitezovića – veli Bogišić – ima dva značenja, dvostruko utemeljenje. Ovaj čovjek cijeli je svoj život proveo i svu svoju javnu, znanstvenu, društvenu i književnu djelatnost obavljao u znaku i u smislu borbe za Hrvatsku, za Hrvatsko Kraljevstvo, za atribut hrvatski. Cijeli Vitezovićev život prošao je u misiji koju je sam sebi odredio: pomoći svom narodu i svojoj domovini. Želio je hrvatski atribut spasiti, vratiti ga na staru mjeru, u stare prostore i stare okvire.«

Kada je riječ o Vitezoviću i Bogišićevim pogledima na Vitezovića, važno je, poglavito za novije doba – kada se neki hrvatski pisci i intelektualci svim silama upinju Hrvatsku sotonizirati – velim važno je upozoriti na još jedno mjesto u Bogišićevoj radnji. »Vitezović spada među one značajne i naglašenim hrvatskim rodoljubljem ponesene djelatnike, koji tek svojim neposrednim predšasnicima pripadaju hrvatskom narodnom tijelu. Filippo De Diversis, Ivan Tanzlinger Zanotti, Baro Bettera, Franjo Maria Appendini, Marko Bruerević i ostali, pa u novije vrijeme Vatroslav Lisinski, Dimitrija Demeter, Ljudevit Gaj, August Šenoa i drugi, primjeri su i uzorci snažne i duboko usađene hrvatske kvalitete koja pripadnike ili neposredne potomke doseljenika prihvaća i uključuje u svoj domaći hrvatski narodni zagrljaj i čini od njih oduševljene, uvjerene i dosljedne čimbenike i djelatnike hrvatskog narodnog i kulturnog subjekta.«

Bilo bi jako globaloljubno i europoljubno da to znaju i ne baš tako malobrojni dužnosnici hrvatskih partija, a na znanje i pouku i te kako bi to dobro došlo i nekim hrvatskim knjigohulnicima, filmohulnicima, tevehulnicima i presshulnicima. Dopuštam da se to čita i ovako: knjigohuljama, filmohuljama, tevehuljama i presshuljama.

Posljednja rasprava ove knjige Miroslav Krleža i Marin Držić nešto je drugačijega tipa negoli njegova rasprava Gdje je Marin Držić?, koju nalazimo u prvoj skupini rasprava. U toj svojoj raspravi Bogišić, koji je do sada napisao dvije monografije o Marinu Držiću, Mladi dani Marina Držića (1987) i Marin Držić sam na putu (1996), na vrlo ležeran način u vrlo sažetom obliku rekapitulira život i djelo toga velikoga hrvatskog komediografa. Imajući u vidu upravo tu činjenicu da je Bogišić autor dviju monografija, više je nego logično da se upravo Bogišić osvrnuo i na neke Krležine proizvoljnosti kada govorimo o hrvatskim piscima, među ostalima i o Marinu Držiću. Riječ je o Krležinu eseju O našem dramskom repertoaru, nastalom u prigodi 400. obljetnice Tirene, u kojemu on na već dobro poznati način snažno kontrapunktira činjenice iz hrvatske renesansne književnosti, zanemarujući često povijesne činjenice. Upravo to zanemarivanje povijesnih i književnih činjenica, pa i omalovažavanje činjenica, skrupuloznom znanstveniku kao što je Bogišić nije moglo proći nezapaženo. Uostalom, Marin Držić i nije jedino ime na kojemu se poskliznulo neosporno blistavo pero velikog pisca (Gjalski, Meštrović).

Osim faktografske skrupuloznosti ovu knjigu rasprava i ogleda resi ono što često nedostaje književnopovijesnim radovima takvoga tipa, resi ju ne samo sigurnost nego i lakoća ovladavanja faktografijom pa se katkada čitatelj ćuti kao da ima pred sobom kakav književno–povijesni roman. I na samu kraju. Počevši od naslova, knjiga izmiče stereotipu. Glavna urednica je Jelena Hekman, izvršna urednica Romana Horvat.

Zvonimir Bartolić