Fuzijska kuhinja

Fuzijska kuhinja

Usprkos neobičnu spoju sastojaka, egzotičnih začina i oprečnih okusa, sve je probavljeno gotovo neobično lako

Etnoglazba je, čini se, stvorena za interkulturne eksperimente. Što god spojili, pogotovo kad su u pitanju vrhunski glazbenici, može biti zanimljivo. Posljednji dan ZGetno festivala predstavio nam je projekt staroga znanca domaće publike – američkoga jazz–kontrabasista Joea Fonde, ovaj put u kombinaciji s Kineskinjom Xu Fengxia, diplomanticom Šangajskoga glazbenog konzervatorija, solisticom na tradicionalnim kineskim žičanim glazbalima i glazbenicom koja se specijalizirala za improviziranu glazbu na tradicionalnom glazbalu s 29 žica guzhengu.

»Jedna od najsnažnijih umjetnica današnjice«, predstavio ju je Fonda na početku koncerta, vjerojatno više kolegijalno, jer kinesko–američki dvojac iza sebe ima već niz uspješnih nastupa. Fonda je za ovu turneju duet obogatio i violinom Mađara Zoltana Lantosa te smo tako imali prilike čuti nešto posve jedinstveno. Poslužimo li se kulinarskim rječnikom, možemo reći da je bila riječ o ljutim kineskim rezancima, uz sočni krvavi T–bone steak i slojevitu tortu dobošicu. Učini li se to komu teško probavljivom kombinacijom, vara se. Naime, zahvaljujući odmjerenosti sastojaka, glazbena fuzijska kuhinja posložila se poprilično skladno.

Dakako, nastup nije bio namijenjen puristima, nego onima željnim iznenađenja. A toga je u zvuku s kojim smo se susreli bilo napretek. Ponajprije, komorno kinesko glazbalo ponekad je zvučalo poput bluegrass–mandoline ili bendža, a ponekad kao struganje po jednoj žici, u obama primjerima s kvalitetom orijentalnoga zvuka. Nasuprot njemu stajao je Fondin iznimno ekspresivan kontrabas, koji se isprepletao s dugim, kliznim ili trzavim zvukom Lantoseve violine.

Sve je još bilo nadopunjeno i Kineskinjinim pjevanjem, koje se zapravo, uglavnom, svodilo na vokalizaciju kakvu bi čovjek očekivao od kineske opere – glasovne piruete negdje između glasa djevojčice i orijentalne Julie Andrews, pa sve do posve zapadnjačkih pasaža koji su u dijelovima vukli na alt–jazz–rock, a nije joj bila strana ni eksperimentalna estetika Yoko Ono.

U dva seta od 25, odnosno 20 minuta, čuli smo dvije neprekinute izvedbe s intermecom u kojem je konceptualni umjetnik svirao na napuhanom balonu, uz naizmjeničnu pratnju troje glazbenika. Prva, The Wanderer, započela je duelom violine i guzhenga, nad dostojanstvenim zamasima kontrabasa te nastavljena ostalim mogućim kombinacijama, dok je početak druge, Sightless In Gaza, isprva zazvučao poput tipične world music, da bi sve ponovno dobilo znatno složeniju strukturu. Instrumenti su često zamjenjivali uloge i svojstva, a unutar, očito, pomno strukturiranih dijelova, bilo je podosta improvizacije.

Usred svega čuli smo i natruhe bluesa, reggaea i modificirana swinga, dakle svega, kako za ljubitelje melodije i ritma, tako i poklonike atonalnosti i improvizacije. Na kraju, usprkos neobičnu spoju sastojaka, egzotičnih začina i oprečnih okusa, sve je probavljeno gotovo neobično lako.

Velimir Cindrić