Dirigenti i orkestar

Dirigenti i orkestar

Unatoč različitostima i izvođačkim specifičnostima Gorana Končara, dvojice braće Philips i Martina Jordana, u zajedničkoj svirci njih četvorica savršeno se razumiju. A to je osnova komornog muziciranja

Završni koncert Četvrtoga međunarodnog natjecanja mladih dirigenata Lovro von Matačić održan je u subotu, 29. rujna, u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Tri finalista, odabrana među šesnaest najboljih mladih dirigenata iz druge faze natjecanja, bila su: Japanac Hikaru Ebihara, Japanac s američkim državljanstvom Gene Tzigane McDonough i Kinez Chi–Bun Jimmy Chiang. Koncert je pokazao ono što i jest smisao Natjecanja: da kvaliteta izvedbe i slušni doživljaj djela barem jednako toliko ovise o kvaliteti dirigenta koliko o kvaliteti orkestra (dirigenti su vodili Zagrebačku filharmoniju).

Dirigirajući baletnom suitom Žar–ptica Igora Stravinskog, Hikaru Ebihara pokazao je visoku tehničku spremu, ali nedovoljnu muzikalnost i nedovoljno razrađenu komunikaciju s orkestrom. Polagani stavci baletne suite nisu dosegnuli naboj, stalnu napetost, osjećaj iščekivanja koji karakteriziraju djela Stravinskog. Erupcije dinamičkog pokreta i ritualnoga plesa glazbe budili su, pak, slušatelje iz učmalosti, pokazujući gdje leži središte zanimanja mladoga dirigenta.

Veću kontrolu pokazao je Gene Tzigane McDonough, koji je dirigirao Simfonijom u d–molu Césara Francka. McDonoughova zamisao zahvaćala je cjelinu, ali ne i detalje, koji su, vrlo često, ostajali nedorečeni, kao što su glazbene misli ostajale neizgovorene do kraja. No za razliku od Ebihare, McDonough se vrlo brzo opustio, što je otvorilo put muziciranju i prepuštanju glazbi.

Nakon stanke, dirigentsku je palicu preuzeo Chi–Bun Jimmy Chiang koji je od sama ulaska na pozornicu pokazao najveće samopouzdanje. Njegova interpretacija Prve simfonije u f–molu Dmitrija Šostakoviča bila je daleko od pukog brojanja doba – on je razmišljao o glazbi koja je, u ovom slučaju, bila iznimno složena. S velikom preciznošću dirigent je zamislio da glazbene ideje Dmitrija Šostakoviča, koje su za njegovo vrijeme bile iznimno napredne (za slušatelje na početku 20. stoljeća neka su rješenja djelovala poput iznenađenja), moraju zvučati zanimljivo i neobično i zagrebačkoj publici.

Međunarodni žiri nije imao težak posao odlučiti o pobjedniku: prvu je nagradu dobio Chi–Bun Jimmy Chiang, drugu Gene Tzigane Mc Donough (kojega je Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika nagradilo i Nagradom za najbolji umjetnički dojam), a treću je nagradu dobio Hikaru Ebihara. Na Natjecanju je također dodijeljena Nagrada Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu djela hrvatskog skladatelja (Papandopulova Sinfonietta), koju je dobio Koreanac Jin Suh.

Zagrebački kvartet u HGZ–u

U utorak, 2. listopada, održan je prvi ovosezonski koncert Zagrebačkog kvarteta u Hrvatskom glazbenom zavodu. Na programu su bila djela različitih autora: Haydna, Turine i Sibeliusa. U Gudačkom kvartetu u D–duru, op. 64, br. 5. Josepha Haydna članovi Zagrebačkog kvarteta pokazali su zavidno poznavanje zakonitosti interpretacije djela klasicizma – u svakom stavku prevladavali su otmjenost i umjerenost, pa i u veselijem, plesnom Menuetu, kao i u živahnom Finalu.

Posve drukčijega glazbenog sadržaja bila je Toreadorova molitva (La oración del torero, op. 34) španjolskoga skladatelja s prijelaza stoljeća Joaquína Turine. Vrlo gusto glazbeno tkivo preneseno je sa svojevrsnom duhovnom kontemplacijom kao imperativom (što i jest sadržaj djela), ali mi se učinilo da je izvedbi ipak nedostajalo temperamenta, koji se osjećao kao neizrečena potreba u solističkim nastupima pojedinih glazbala vezana uz španjolsku tradicionalnu sredinu.

I Gudački kvartet u d–molu, op. 56 Jeana Sibeliusa (Voces intimae) odsviran je prilično suzdržano. Jasno, unutarnji glasovi skladatelja koji je patio od alkoholizma i financijskih poteškoća te je uz pomoć glazbe pokušavao pronaći izlaz doista traže suzdržanost. No šest stavaka prolazi kroz mijene, i u gustoći sloga i u iznošenju različitih glazbenih ugođaja. Tako su se i izvođači pronašli na putu od suzdržanosti i vrlo često nedorečenih, otvorenih završetaka stavaka do sve strastvenijega prianjanja uz glazbu, što je osobito došlo do izražaja u posljednja dva stavka (Allegretto i Allegro). Umjetnici su slijedili skladateljev put i glazbenu namjeru.

Možda je najimpresivniji bio Andante cantabile Petra Iljiča Čajkovskog, koji je publici odsviran za nagradu, kao dodatak programu. U djelu se, naime, čuo široki raspon ekspresivnih mogućnosti ansambla, koji ni u jednom trenutku tijekom koncerta nije zvučao kao sastav od četiri čovjeka. Unatoč različitostima i izvođačkim specifičnostima Gorana Končara, dvojice braće Philips i Martina Jordana, u zajedničkoj svirci njih četvorica savršeno se razumiju. A to je osnova komornog muziciranja.