Dijalog o životu

Dijalog o životu

Poput gotovo svih velikih hrvatskih filozofa, počevši od Franje Markovića, preko Alberta Bazale i Vladimira Filipovića, i Danilo Pejović živom je prisutnošću u javnom životu nastojao filozofski osmisliti naš kulturni, pa i politički život. U tom smislu dubok trag što ga je Danilo Pejović ostavio upravo u izvanstručnim angažmanima jest i njegova aktivna prisutnost u Matici hrvatskoj: kao njezina vjerna djelatnog člana, a onda i kao njezina potpredsjednika u politički kriznom razdoblju hrvatske povijesti 1970-ih godina

U četvrtak, 4. listopada ove godine, umro je Danilo Pejović, jedan od najvažnijih suvremenih hrvatskih filozofa. Ide u red onih velikih naših filozofa koji će ponajprije ostati u živu sjećanju brojnih naraštaja njegovih studenata kao izvrstan učitelj filozofije. I ja se ponosim time što je i mene uvodio u filozofiju pomno pripremanim seminarima o velikim učiteljima mišljenja kao što su Platon, Aristotel, Descartes, Spinoza, Kant, Hegel te Jaspers i Heidegger. Njima će posvetiti jednu od svojih posljednjih knjiga (Veliki učitelji mišljenja, 2002).

U toj funkciji učitelja filozofije djelovao je od 1956, kada je postao asistent na Odsjeku za filozofiju na Filozofskom fakultetu gdje je i diplomirao filozofiju 1953, pa sve do umirovljenja 1998. Stoga bih odmah ustvrdio da se predano posvećivao nastavi filozofije i studentima, što nije uvijek slučaj s visokoškolskim nastavnicima, koji se katkada bave prvenstveno svojim znanstvenim radom i objavljivanjem članaka i knjiga, a rad sa studentima zapostavljaju. Danilo Pejović znao je te dvije jednako važne dužnosti sveučilišnoga nastavnika dobro usklađivati, znajući važnost izgrađivanja vrsnih filozofa ne samo za promicanje struke nego i za nacionalnu kulturu u cjelini.

Filozofiju studira u poslijeratnom ideološki i politički burnom vremenu. U vrijeme njegova studija staljinistički orijentirani jugoslavenski, a onda i hrvatski komunisti prekidaju veze sa Staljinovim Sovjetskim Savezom i s Kominternom. Osvojivši vlast 1945. i preuredivši jugoslavensku državu u federativnu socijalističku tvorevinu, u kojoj je Hrvatska figurirala kao federalna jedinica, komunisti tada traže vlastiti ideologijski i praktičko politički put u socijalizam. Desetak godina poslije u skupini je kolega marksista koji pokreću spram jugoslavenske prakse socijalizma kritički časopis »Praxis« raskrinkavajući ne samo vodstvo KPJ nego i stare ugledne marksiste kao staljiniste. Figurirajući uz Gaju Petrovića kao glavni i odgovorni urednik, Pejović se 1966, nakon svega dvije godine izlaženja časopisa, razilazi s grupom i slijedi svoj nesvrstani put mišljenja.

Još kao student javlja se člancima u »Studentskom listu«, poslije i u književnim i stručnim časopisima kao što su »Krugovi« i »Pogledi«, a već kao asistent na Odsjeku za filozofiju sa stručno akademskim napisima i u dnevnom tisku (na primjer 1955. u »Vjesniku« o Hegelovoj Fenomenologiji duha i njegovoj Estetici). Slijedi i u tome istaknute hrvatske filozofe koji su se trudili oko popularizacije filozofije ne samo u javnim predavanjima nego i u člancima u dnevnom tisku.

Iako pripada generaciji koja je studij filozofije započela i završila poslije 45, u atmosferi vladajuće marksističke filozofije, on ne izabire, kao što to čini većina njegovih kolega asistenata, neku marksističku temu za doktorat. Okreće se prema Nicolaju Hartmannu (+1950), jednom od važnih predstavnika suvremene njemačke filozofije, sa znatnim utjecajem i u nas. Tezu o njegovoj ontologiji brani 1958, a objavljuje pod naslovom Realni svijet (1960). Tom knjigom naznačuje ontologiju, uz povijest filozofije (Francuska prosvjetiteljska filozofija /1957/, Suvremena filozofija zapada /1967/), estetike (Nova filozofija umjetnosti /1972/) i filozofije jezika (Hermeneutika, znanost i praktična filozofija /1988/), kao dominantan filozofijski interes.

Posebno se isticala Pejovićeva, i to ona njegova rana, upućenost u djelo Martina Heideggera, kako onog od prije rata tako i onoga nakon rata, kada je došlo do obrata u mišljenju velikoga filozofa. To Pejovićevo poznavanje dokumentirano je u razgovoru što ga je 1956, dakle sa 28 godina, kompetentno vodio s tim najvažnijim filozofom 20. stoljeća: ne samo o njegovoj filozofiji nego i o problemima suvremenoga svijeta, koje je u svojim djelima, posebno onima nakon obrata, identificirao i tematizirao. Od tada pa nadalje Pejović će se novijim radovima afirmirati kao jedan od najboljih poznavalaca problematike koju je taj zbog svog pristajanja uz nacionalsocijalizam prijeporan, ali i, kako će ga Pejović poslije nazvati, »najbitniji mislilac« u dvadesetom stoljeću, inicirao u suvremenoj filozofiji.

Intenzivnim zanimanjem, a posebno prijevodima, Pejović je postao, budući jezično inventivan, uvaženi autoritet u prenošenju Heideggerovih tekstova na hrvatski, koji su inače, zbog osebujna mišljenja i jezika, teško prevodivi na strane jezike. Pribavio si je taj autoritet odmah nakon objavljivanja prijevoda prve Heideggerove knjige na hrvatski: O biti umjetnosti: izvor umjetničkog djela. Čemu pjesnici? (1958). Tim je Pejovićevim prijevodom započela prva prava recepcija Heideggerove filozofije u nas, i to više u književnim nego filozofskim krugovima. Razlog je tomu između ostaloga i to, kako će i sam Pejović protumačiti tu pojavu, što je to Heideggerovo djelo iz druge faze njegova mišljenja, u kojem mu je izraz »prodoran i sve sličniji izrazu jednoga Nietzschea«. A taj mislilac-pjesnik svagda je nailazio više sluha u književnika nego u filozofa, što je bio slučaj i u našoj književnoj tradiciji.

No, Pejovićeva širina filozofskog interesa ogleda se, osim u njegovim knjigama, i u brojnim raspravama i člancima koje je objavljivao u raznim časopisima, a koje je posebno redigirao i tematski strukturirao u knjizi Sistem i egzistencija (1970) s intrigantnim podnaslovom Um i neum u suvremenoj filozofiji. Kao vrstan pisac filozofskih tekstova, ali i eseja općekulturne problematike, pa i čisto literarnih pokušaja, kao što je na primjer Dijalog o ljubavi i smrti, bio je član Društva književnika Hrvatske i njegova Upravnog odbora kao i član PEN-kluba. Književnim angažmanom prisutan je u kulturnoj javnosti ne samo brojnim knjigama iz filozofije nego i književnim izrazom, koji redovito dopire do šire javnosti negoli suha struka, pa bila to i filozofija.

U veliki projekt, relevantan ne samo za filozofiju nego i za nacionalnu kulturu u cjelini, Pejović je angažiran od sama početka svoje akademske karijere. Kad je došao kao asistent na Odsjek za filozofiju, tadašnji ga predstojnik Odsjeka Vladimir Filipović angažira zajedno s drugim članovima Odsjeka na projektu od kapitalnog značenja ne samo za filozofiju nego i za nacionalnu kulturu općenito. Riječ je o Filozofskoj hrestomatiji koja počinje izlaziti u Matici hrvatskoj kasnih 1950-ih, u kojoj Pejović piše studije i izabire tekstove u knjigama Francuska prosvjetiteljska filozofija (1957) i Suvremena filozofija zapada (1967).

Mnogim naraštajima studenata filozofije bila je ta hrestomatija glavni udžbenik za povijest filozofije, a druga spomenuta Pejovićeva knjiga i glavni izvor informacije o suvremenoj filozofiji zapada u vrijeme kada se u seminarima nije osobito obrađivala. Ne manje važan za našu filozofiju i kulturu bio je i projekt Filozofskog rječnika (1964, 2. izd. 1984) u kojem mnoge relevantne pojmove obrađuje Pejović, koji inicira profesor Vladimir Filipović također pri Matici hrvatskoj.

Sve navedeno svjedoči da se Danilo Pejović nije zatvarao u bjelokosni toranj svoje struke, pa bila to i filozofija, koja je po svojoj biti otvorena svem suvremenom relevantnom događanju. Poput gotovo svih velikih hrvatskih filozofa, počevši od Franje Markovića, preko Alberta Bazale i Vladimira Filipovića, i Danilo Pejović živom je prisutnošću u javnom životu nastojao filozofski osmisliti naš kulturni, pa i politički život. U tom smislu dubok trag što ga je Danilo Pejović ostavio upravo u izvanstručnim angažmanima jest i njegova aktivna prisutnost u Matici hrvatskoj: kao njezina vjerna djelatnog člana, a onda i kao njezina potpredsjednika u politički kriznom razdoblju hrvatske povijesti 1970-ih godina.

Franjo Zenko