Darežljivost svjetlosti

Darežljivost svjetlosti

Moj pristup umjetnosti zasniva se na ideji da je ona naše putovanje svijetom ili životom, bila ona naša osobna ili nas kao jedne kulture. Najviše u tome da stanem i sagledam detalje koji mi govore nešto o prirodi. U skulpturi se radije usredotočujem na pojedinosti i na to kako priroda formira stvari – primjerice da li to čini slojevito, u nizu slojeva. Kao i svi ljudi koji su intuitivni i otvoreni prema prirodi, s njom su i usklađeni. To je princip koji učim od njih

U vatrenoj dinamičnosti Požara eukaliptusa (Eucalyptus Ablaze) – skulpture visokih željeznih stupova unutar kojih se pojavljuju svjetlosni efekti plamenova – umjetnica Marijana Tadić kondenzirala je privlačnost interpretacije eukaliptusa, simbola suhoga južnoaustralskog krajolika. Podsjeća nas na sveprisutne prijetnje šumskog požara u suhoj i vrućoj klimi Adelaidea, uz koji je australska umjetnica hrvatskoga podrijetla vezana profesionalno i privatno.

Kao kiparica, autorica je desetak skulptura osmišljenih za specifična mjesta u javnom urbanom prostoru koja su realizirana u okviru obnove nekih od predgrađa Adelaidea i okolice.

Debi na hrvatskoj sceni ostvarila je izložbom Darežljivost svjetlosti (The Bounty of Light) u zadarskom Arsenalu i u Gliptoteci u Zagrebu (od 22. rujna do 12. listopada 2007).

Priznaje da je lajtmotiv njezinih skulptura koje su smještene na otvorenom pozitivno djelovanje na okolinu, kao i stvaranje prostora koji će posjetioca nadahnuti.

S obzirom na dugogodišnje iskustvo realizacije skulpture na otvorenom i uvidom u način rada u kontekstu lokalne zajednice, bilo je zanimljivo popričati s Marijanom Tadić, s osvrtom na izložbu u Gliptoteci, u kojoj se predstavila radovima – kombinacijama keramike, stakla i željeza te fotografijama skulptura/instalacija izvedenim u javnim prostorima.

Kako je došlo do suradnje s Gliptotekom?

– Izložbu smo organizirali uz pomoć moga prijatelja, pisca Miroslava Mićanovića, koji je nekoliko puta bio u Australiji, u Adelaideu, i tada vidio moje radove i instalacije u urbanom prostoru te me povezao s Arijanom Kralj. Same pripreme za izložbu započele su još 2003. godine.

Kako biste opisali način rada u multidisciplinarnom timu koji zajedničkim snagama radi na projektima skulptura u javnom prostoru, u kreativnom i praktičnom smislu?

– U Australiji se to događa slično kao kod vas na ahitektonskom natječaju, i to na razini čitave Australije. Nakon što umjetnici koji žele sudjelovati dobiju natječajnu dokumentaciju, s jasnim naznakama što se od vas očekuje i koliko vam je novca na raspolaganju, izaberu se tri autora na osnovi njihova iskustva i drugih referencija. Njima su osigurana sredstva za projektni prijedlog, koji uključuje maketu, crteže, uz određeni vremenski rok. Odbor koji o projektu odlučuje sastoji se od ljudi koji zastupaju različite interese. Nakon vizualnoga predstavljanja djela potpisuje se ugovor i razrađuju se detalji. Posebno se ispunjavaju brojni standardi sigurnosti objekta, primjerice osobito ono što se tiče sigurnosti djece. Očekivanja su obično velika te vi projekt rješavate tehnički i radite ono što mi zovemo design development. To je jedan od osnovnih načina rada, premda postoje i mnogi drugi. Na primjer ako netko vidi vaš rad u galeriji i želi da radite za njih. Takvu vrstu rada nazivamo pomalo pogrdnim imenom plop art – to je umjetnost iz galerije koja je uvećana i postavljena u javni prostor – ona nije rađena za neko specifično mjesto.

Što vas je privuklo da se uključite u projekt koji je nazvan Ulaz u Adelaide?

– Moj projekt naručen je kada se radila nova autocesta i proširenje ceste u Adelaideu. U to doba imali smo ministricu koja je bila odgovorna za umjetnost, urbanizam i transport i koja je vidjela mogućnost da se taj projekt kreativno realizira. Kad je raspisan natječaj, odlučeno je da surađujemo sa još dvama arhitektima u timu, a oni su zastupali interese investitora u projektu. Uključila sam se u projekt jer me zainteresirao, činio mi se važan i velik, a imala sam praktično iskustvo u umjetnosti i u arhitekturi tako da sam smatrala da je to odlična kombinacija. Pozvala sam svog prijatelja umjetnika, Neila Cranneya, da radi sa mnom. Imao je mnogo iskustva s velikim skulpturama u kamenu – na tradicionalan način. U našoj suradnji od dvojice arhitekata dolazilo je ono praktično, odnosno kakva su bila očekivanja investitora. Bio to je prekrasan proces – ponekad i težak jer ste radili s mnogo osoba različitih struka – ali rezultat je bio dobar. Projekt je sam po sebi pragmatičan, osim simbolične vrijednosti fontane. Naime, nalazimo se u najsušoj klimi, na najsušem kontinentu. No, u ovakvim multidisciplinarnim projektima nema mjesta za veliki ego. Morate biti spremni na suradnju te da će vaše ideje biti prihvaćene na način da proces počinjete s jednom idejom koja se nadograđuje. Ona je možda od vas potekla, ali je na kraju procesa to nova ideja. U procesu se mnogo nauči.

Spomenuli ste jedinstvenu australsku klimu i ekološku svijest, koja je jedna od tema suvremenih umjetnika u Australiji.

– Definitivno vlada velika svjesnost o klimi. Ove godine zabilježena je najveća suša otkada se piše povijest u Australiji. Moramo se također prisjetiti da je Australija bila kolonizirana i da je zemlja na neki način istrošena. Gradovi su se gradili uz more – ostalo je manje-više pustinja. Sveobuhvatna je svjetlost o kojoj govorim u svojim radovima. Općenito, da bi se u Australiji održao sadašnji život, treba razmišljati o tome kako sačuvati vodu. Apsolutno smo toga svjesni, a svaki umjetnik želi na svoj način reći nešto o tome.

Nadahnuće pronalazite u prirodi – primjerice eukaliptus, stablo karakteristično za Australiju.

– Svako drvo definira svoj prostor pa je to u Australiji eukaliptus, kao dio klime. Njega sam uzela za primjer kojim se može definirati prostor. Specifično je za eukaliptus da mu se kora ljušti svake godine i ono dobije novu, pa na neki način to može biti metafora za neke druge stvari. U radu Požar eukaliptusa govorim o tome kako su starosjedioci, Aboridžini, upotrebljavali vatru kao način na koji bi kontrolirali okoliš. Prije požara palili bi manji kako ne bi došlo do većega požara. Postoje i biljke čije će sjeme moći proklijati tek nakon požara. Općenito su eukaliptusi zaštićeni.

S jednim plemenom Aboridžina surađivali ste i na projektu Kontemplacija. Kakva je vrsta suradnje to bila?

– Suradnja sa zajednicom proces je koji se događa kod intervencija u javni urbani prostor. Vrlo je važno konzultirati se s lokalnom zajednicom koja živi u određenom dijelu grada, bez obzira bila riječ o dječjem vrtiću ili nekoj drugoj zajednici. Postoji svijest o aboridžinskoj kulturi i određena želja za promjenom vidljiva u posljednjih petnaestak godina. Želimo priznati da je zemlja bila naseljena s više od stotinu aboridžinskih plemena koja su kolonizirana. Želimo od njih naučiti kako živjeti na kontinentu koji je specifičan i posve drukčiji od Europe. To je dio procesa suradnje jer ne želimo ni na koji način povrijediti tu kulturu, nego naprotiv, želimo od nje nešto naučiti. Kako bismo obogatili projekt uključujemo u njega Aboridžine. Općenito prevladava takvo stajalište u Australiji, a svatko to radi na svoj način u svojem poslu. Aboridžini imaju kulturu staru četrdeset tisuća godina, koju doživljavaju u vlastitom prostoru, u prirodi. Vjeruju u prostor oko sebe, to im se želi priznati i dati im priliku da stvaraju. To je društveni problem i velika tema u Australiji kroz koji Aboridžini trenutno prolaze zbog toga što se nalaze između dva svijeta.

U kojoj je mjeri aboridžinska kultura utjecala na vas kao umjetnicu?

– Najviše u tome da stanem i sagledam detalje koji mi govore nešto o prirodi. U skulpturi se radije usredotočujem na pojedinosti i na to kako priroda formira stvari – primjerice da li to čini slojevito, u nizu slojeva. Kao i svi ljudi koji su intuitivni i otvoreni prema prirodi, s njom su i usklađeni. To je princip koji učim od njih. Također me zanima njihov odnos jednih prema drugima – ljubav, otvorenost i briga jednih za druge – što na neki način s modernizacijom gubimo svakim danom.

Vaši obiteljski korijeni potječu iz Hrvatske. Je li vas ta činjenica na neki način odredila?

– Naravno da jest. Antropolozi tvrde da nas kao ljude određuju dvije stvari: jezik koji prvi naučimo govoriti te hrana koju jedemo. Dodala bih i treći element: prostor u kojem smo formirani. Premda živim u Australiji i svjesna sam ljepote te zemlje, moj smisao za estetiku formiran je u Hrvatskoj.

Kontemplacija je jedna od vaših skulptura koja se uklopila u prirodni ambijent. Možete li je komentirati na neki način?

– Da, apsolutno. Taj rad refleksija je o našim stvarnim i zamišljenim putovanjima, posve osobnim ili povijesnim, kulturnim i duhovnim, kako plovimo po kartama svoje prošlosti. U tom radu pitam se možemo li postati odgovorni čuvari putova budućnosti. Osnova Kontemplacije tri su elementa. Jedan je prevrnuti brod koji se sastoji od lijevanoga betona, drugi je paluba s tekstom pisca Miroslava Mićanovića, a treći je jarbol.

Za svaki ste upotrijebili različit materijal.

– Moj pristup umjetnosti zasniva se na ideji da je ona naše putovanje svijetom ili životom, bila ona naša osobna ili nas kao jedne kulture. Željela sam prikazati dva broda, nasukana na plažu, a uz njih je staza koja prati oblik morskog zaljeva. To je razgovor između dviju kultura – europske i aboridžinske. Jarbol ili jedro govori o načinu na koji su prije ljudi plovili oslanjajući se na zvijezde, što mi danas ne činimo, jer se sve odvija putem satelita. Materijali i boje odnose se na taj specifičan prostor. Slojevi broda referencija su na Park prirode Hallett Cove, star šesto milijuna godina. Mnogo je od inspiracije za ovaj rad poteklo iz ovog mjesta. On je zamišljen tako da nastavi dijalog između dviju kultura.

Razgovarala Iva Mostarčić