Buržoazija me uvijek nasmijava

Buržoazija me uvijek nasmijava

Autobiografija se smatra izvornim prikazom, no za mene je to samo suprotno od toga. U autobiografijama nema nikakve izvornosti, riječ je o pukim dogodovštinama koje se žele podijeliti s tisućama ljudi. U tom smislu mogu reći: Gustav Flaubert, to sam ja

Ove su godine na venecijanskoj Mostri svoje filmovi prikazala i dva veterana francuskog filma. Eric Rohmer upustio se u romantiku u pastoralnoj drami Les Amours d’Astrée et de Celadon (Ljubavne avanture Astreje i Celadona), no nije došao u Veneciju iz zdravstvenih razloga. Njegov deset godina mlađi prijatelj Claude Chabrol stigao je na Lido, još pun energije i s neizbježnom cigarom, a njegova provokativna ljubavna zavrzlama zove se La Fille coupée en deux (Djevojka presječena na pola).

Film La Fille coupée en deux nadahnut je ubojstvom Stanforda Whitea, slavnoga njujorškog arhitekta (projektirao je Madison Square Garden), koji je bio i notoran ženskar, što ga je stajalo glave. Kada je bio na vrhuncu slave, 1906, ubio ga je Harry Thaw, suprug njegove ljubavnice, bivše brodvejske plesačice Evelyn Nesbitt. Chabrol je radnju filma vješto prebacio u današnji Pariz. Njegova glavna junakinja radi na televiziji, gdje najavljuje vremensku prognozu, no ima velike ambicije u pogledu svoje karijere, zaljubljuje se u starijega, slavnog i perverznog pisca, a udaje se za mladog, mentalno vrlo nestabilna milijunaša.

Na temu istog ubojstva već su napravljena dva filma. Koja je bila vaša motivacija da ga iskoristite za filmsku priču?

– Događaj jest isti, no filmovi ga obrađuju na različiti način. Film Richarda Fleishera Djevojka na crvenoj baršunastoj ljuljački (The Girl In the Red Velvet Swing, 1955) bio je fascinantna vizija cijeloga tog događaja zasnovana na aktualnom novinskom izvješću, dok je u filmu Ragtime, zasnovan na istoimenoj knjizi E. L. Doctorowa, to ubojstvo samo vinjeta preko koje nam Milos Forman daje uvid u to razdoblje da bi se zatim usredotočio na priču o sudskom procesu stoljeća.

Mene je to ubojstvo zaintrigiralo i uzeo sam ga kao okosnicu za filmsku priču, no moji su likovi vrlo raznovrsni. Osim toga radnju sam smjestio u sadašnjost i ono što me je najviše zanimalo bila je prirodna evolucija modernih likova, koji su proživjeli istu pustolovinu.

Je li istina da glumcima ne dajete nikakve odrednice u svezi s likom koji interpretiraju?

– Jasno da im ne dajem nikakve savjete, jer oni bi tada oponašali mene. Uvijek ostavljam glumcima slobodu da nađu najbolji način za interpretaciju uloge za koju su izabrani. To je moj sustav koji obično djeluje u devet od deset slučajeva i moji se glumci uvijek izvanredno snađu u svim situacijama koje njihova uloga zahtijeva.

Uskoro ćete proslaviti pedeset godina bavljenja filmom. Što ste otkrili tijekom svih ovih godina da najviše volite u svojoj profesiji?

– Ono što je za mene najbolje u bavljenju filmom i posebno u profesiji redatelja sama je forma timskog rada. To je najbolja stvar koju možete zamisliti. Pedesetak osoba, svatko od njih iznimno kompetentan u svom poslu, doslovno daje sve od sebe da ostvari vaš san, san redatelja. Jer redatelj jasno mora imati viziju cjelokupnog djela, inače je beskoristan. Mislim da nema slična posla, osim možda dirigent orkestra, budući da svi glazbenici koji sviraju pokušavaju izvesti glazbeno djelo onako kako to od njih očekuje dirigent orkestra.

Kada ste započeli karijeru bili ste dio francuskoga novog vala. Mislite li da bi se i danas neki redatelj mogao svrstati u neku vrstu današnjega novog vala?

– Srećom, filmska umjetnost nije završila s novim valom, a nedvojbeno i danas ima mnogo mladih redatelja koje možete nazvati avangardnima. Po mom mišljenju filmom se bave dvije vrste filmaša, oni koji vole raditi filmove i oni koji se samo žele kretati unutar filmske industrije. Ovi drugi uopće me ne zanimaju, no među onim prvima može se uvijek naći vrlo zanimljivih autora. Još gledam mnogo filmova i godišnje obično naiđem na dva, tri filma mladih redatelja koji su stvarno dobri, a ostale što brže zaboravim. No, mislim da je tako bilo i prije. Razlika je samo što danas možemo gledati mnogo više filmova koji dolaze iz cijeloga svijeta, iz različitih realnosti i drukčijih vidokruga, primjerice filmovi iz Azije koji se prije nisu mogli gledati u kinu. Ipak, proporcija je ostala ista, pet dobrih, petnaestak loših.

Gledajući vaš posljednji film teško je ne zapaziti da još imate veliku energiju i zadovoljstvo rada na filmu. Što vas još čini sretnim u tom poslu?

– Ono što najviše volim u pravljenju filmova jest samo snimanje, a razlog tomu onih je pedesetak nesretnika o kojima sam malo prije govorio, koji me čine najsretnijim na svijetu.

Dio koji možda najmanje volim jest pisanje scenarija. Uvijek pišem zajedno s nekim i uvijek pišem na isti način. Pišem rukom u uvijek istu vrstu bilježnica koje imaju male kvadratiće i znam da svaka stranica teksta u toj bilježnici odgovara 1 minuti i 15 sekundi snimljene građe. Znači dok pišem točno znam koliko vremenski traje ono što napišem i sve slike jasno vidim u glavi. A kada je taj dio posla završen, dođem na set i započnem snimanje okružen fantastičnim tehničkim osobljem, kojem je jedini cilj da me učine sretnim i ostvare moj san. Što bi čovjek uopće više mogao poželjeti!

Čini se da je atmosfera na vašem setu idealna i zabavna. Dogodi li se ikada da vas nešto naljuti ili izbaci iz takta?

– Ništa me ne može naljutiti. Ako stvari krenu pogrešnim tijekom, jednostavno se počnem smijati. Ako se ljutite, stvari ne mogu krenuti na bolje. Ako netko pogriješi, najjednostavnije je rješenje sve okrenuti na šalu.

Može li se u vašim filmovima pronaći nešto autobiografsko?

– Kada je Flaubert rekao Madame Bovary, to sam ja! to je značilo da se ne želi poistovjetiti sa Charlesom Bovaryjem, njezinim mužem, i bilo mu je vrlo važno to reći jer nije želio ni na trenutak biti povezan s njim. Jasno nije on bio Ema Bovary, ali nije želio da ga se poistovjeti sa Charlesom.

U svojoj sam autobiografiji rekao da uzimam detalje iz vlastitog ili života ljudi koji su mi bliski samo kako bih ih učinio suprotnim od onoga što se smatra autobiografskim, jer želim s drugim ljudima podijeliti ono što smatram važnim i zanimljivim. Autobiografija se smatra izvornim prikazom, no za mene je to samo suprotno od toga. U autobiografijama nema nikakve izvornosti, riječ je o pukim dogodovštinama koje se žele podijeliti s tisućama ljudi. U tom smislu mogu reći: Gustav Flaubert, to sam ja.

Glazbu za film napisao je Matthieu Chabrol…

– Da, to je moj drugi sin. Matthieu se već dvadesetak godina bavi skladanjem filmske glazbe.

Dajete li mu slobodu ili mora slijediti vaše upute?

– Ja uvijek kažem što želim. Za ovaj film nisam želio lirske ili romantične melodije, nego je glazba trebala stvoriti vrlo hladnu atmosferu i dočarati brutalnost.

Na špici se može vidjeti još nekoliko osoba s prezimenom Chabrol.

– Da, ima ih dosta i svi smo ista obitelj, a neki rade inkognito. Primjerice Cecil Maistre, koja je već dulje vrijeme moja asistentica režije, a bavi se i kastingom, kći je moje žene iz njezina prvog braka, no sa mnom živi od svoje treće godine pa, iako joj nisam pravi otac, smatram je svojom kćeri. Cecil je također napisala scenarij za ovaj film i njezina verzija bila je tako dobro struktuirana da je gotovo uopće nisam mijenjao.

Je li lakše raditi unutar obitelji?

– Pa nije ni teže, no vrlo je lijepo. Moja supruga Aurore je primjerice najbolja skripterica u Francuskoj, i to svi znaju. Prema tome imam mnogo sreće da mi je na raspolaganju na svakom snimanju.

I u novom filmu bavite se jednom od svojih stalnih tema – sukobom među društvenim klasama. Možete li objasniti svoje stajalište o francuskom visokom društvu, koje nikada ne prikazujete na pozitivan način?

– U ovom je filmu mala razlika što nisam sukobio bogate i siromašne, nego sam suprotstavio dvije vrste bogatih slojeva, stari novac i novonastale bogataše iz krugova koji rade na televiziji i u izdavaštvu i smatraju se vrlo važnima i moćnima.

Buržoazija izgleda onako kako ih ja prikazujem u svojim filmovima. No, iskreno govoreći, ja ih ne smatram ni dobrima ni lošima, oni me jednostavno rečeno nasmijavaju. To je moja istinska reakcija na njih. Ako na njih gledate objektivno, shvatit ćete da nikada nisu potpuno ljubazni, dragi ili sretni, a takvima ih čini strah od života. Oni se naprosto boje živjeti.

Razgovarala Zvjezdana Pilepić