Ako te muče etički problemi, nemoj raditi dokumentarce

Ako te muče etički problemi, nemoj raditi dokumentarce

Hvaljeni prvi dugometražni dokumentarac Povratak mrtvog čovjeka nagrađivanoga mladog redatelja kratkometražnih filmova (Kraj igre, Buket) Petra Oreškovića, nakon publike u Amsterdamu i Sarajevu, imat će prilike vidjeti i publika u Zagrebu tijekom ZFF-a

Junak vašega filma Himzo Muratović nestao je 1992, kada je srpska (para)vojska zapalila njegovo selo u istočnoj Bosni. Već je bio proglašen mrtvim, kad se vratio 2004. godine. Nikomu nije htio reći gdje je sve to vrijeme bio. Vaš film rekonstruirao je njegovih dvanaest godina. Jeste li osjećali etički problem zato što javnim činite ono što je čovjek htio ostaviti obavijeno tajnom?

– Jesmo. Zapravo, što je snimanje odmicalo, to se etički problem činio većim. Došli smo u selo pomalo kao padobranci. Siniša Juričić – producent filma, Mak Vejzović – snimatelj i ja sjeli smo u auto i otišli u selu Motovo a da nismo znali kamo idemo i u što se točno upuštamo. Na početku o takvim stvarima nisam ni razmišljao, bilo je samo bitno što prije vidjeti da li imamo film, odnosno da li ćemo dobiti pristup među te ljude, da li ćemo naći glavnog junaka, hoće li on biti stvarno junak i takve stvari.

Sve to bilo nam je bitno jer je Siniša s prvobitnim sinopsisom napisanim na temelju novinskog članka uspio projekt progurati u Discovery Campus Masterschool, što je vrsta europske škole za dobivanje novca od stranih televizija za dokumentarce. Tamo smo prošli, razgovarali smo već s nekim ljudima o priči koju nismo još imali u rukama i na početku je bilo bitno samo što prije je uhvatiti. Poslije, kad se stvar počela otkrivati, počeli su se pojavljivati ti takozvani etički problemi. Himzo je od prvobitne euforije što smo ga došli snimati postajao sve zatvoreniji i zatvoreniji i situacija je postajala sve, mogao bih reći, napornija. Mnogo sam razmišljao smije li se raditi to što smo mi radili, a to ni dan-danas nisam siguran. Film smo jednostavno počeli snimati i nije bilo povratka. Mislim da bi mnogo lošiji osjećaj za mene kao nekog tko bi htio postati filmski redatelj bio da smo od filma odustali zbog tih etičkih problema. S druge strane, ne znam, da smo bili malo iskusniji, možda se nakon nekoliko puta ne bismo više nikada vratili u Bosnu. Ovako smo radili sve dok nas naš glavni junak Himzo nije zamolio da više ne snimamo. Tada smo i prestali. Na kraju krajeva, činjenica je da ovog filma ne bi bilo da je Himzo svima rekao gdje je bio i što je radio. Bio bi to neki drugi film za koji nikad nećemo znati da li bi bio bolji ili lošiji. Često smo se zbog tih problema tješili citatom koji smo čuli od poznatoga svjetskog dokumentarista, a koji glasi otprilike ovako: ako te previše muče etički problemi, nemoj nikada raditi dokumentarce.

Kako su vas primili Himzini suseljani?

– Pa na početku je bilo malo napetih situacija. Dolaze trojica tipova autom sa zagrebačkim registracijama u selo u istočnoj Bosni, među kuće koje još izgledaju kao poluruševine. Među ljude koji su prošli vjerojatno najveće strahote i koji su, naravno opravdano, sumnjičavi. Ali većih problema nismo imali. Osim nekoliko slučajeva gdje ljudi nisu htjeli govoriti o slučaju iz nekakva opreza. U većini, tamo su ljudi jako gostoljubivi i kad te jednom prihvate sve će napraviti da ti bude ugodno. To je također jedna od prljavih stvari ovakva tipa dokumentarca – ti dolaziš među te ljude i ljubazan si i sprijateljuješ se sa njima, a zapravo ti je otpočetka jasno da ih na neki način moraš iskoristiti, da neki od njih na neki način moraju postati filmski negativci, ako to nije malo pregruba riječ. Sve u svemu, mnogo je bilo stvari u nastanku ovog filma koje su me potaknule na razmišljanje da li radimo dobru stvar. Ne znam to ni danas i ne znam bih li tako skoro radio sličan tip dokumentarca.

Je li Himzo Muratović ikada odgledao film Povratak mrtvoga čovjeka i, ako jest, kako je reagirao na njega? A ostali glumci?

– Za sada nitko od tih ljudi nije vidio film, pa ni Himzo. Volio bih da ga Himzo vidi jer sam stvarno jako htio da on bude junak u tom filmu. A nadam se da smo barem u tome uspjeli. Bez obzira što ljudi pričali o njemu, htio sam da on ostane čovjek koji je preživio baš zato što je takav kakav jest. Pomalo Švejk, lutalica. Meni jako drag filmski lik.

Znate li možda gdje se sada nalazi Himzo Muratović? Je li opet u nekakvu zbjegu?

– Pa vjerojatno jest. On je već i za snimanja filma bio neuhvatljiv. Čas je tamo, čas je negdje drugdje, malokad se nekomu javi. Teško ga je dobiti na mobitel, koji i malokad ima sa sobom. Vrlo zanimljiv čovjek. Vjerojatno bi i mnogo iskusnijim dokumentaristima bio zanimljiv izazov taj simpatični Himzo Muratović. Gdje god da jest, volio bih da mu je dobro, i nekako vjerujem da jest. Ako nije, brzo će otići.

Priča je odlično ispripovijedana. Režiju je lako pripisati vama, ali tko je scenarist filma? Nije li uloga montaže nadrasla svoje okvire?

– Svakako jest. Montažerka Ana-Marija Sremec napravila je golem i važan posao za film, i bez nje nikako se ne bih uspio izboriti sa svim tim silnim satima koje smo snimili. Svakako mnogo više volim reći da je ona scenaristica filma. Ali s druge strane, već samo nalaženje priče, odlazak tamo, pristup lovljenja i postavljanja pitanja, razgovora s ljudima u kojima smo sudjelovali i ja i Mak i Siniša, sve je to nekako napravilo scenarij ovog filma. To je definitivno dokumentarac koji nisam ja mogao doma napisati i u potpunosti osmisliti, nego smo ga razvili svi zajedno, za snimanja, a onda ga je Ana-Marija, uz moju malu pomoć, izvrsno konačno uobličila.

Jesu li se razlikovale reakcije na film u Amsterdamu i Sarajevu?

– Da. U Sarajevu se nekako ljudi smiju stvarima koje možda stranci ne razumiju ili im je neugodno smijati se. Ali i tu i tamo film je jako dobro prošao baš kod publike i ljudi su bili jako zainteresirani za način na koji smo radili, za ljude i za sama Himzu. Kao da im je film, to jest Himzo, uspio pokazati neku drukčiju stranu rata.

U jednom intervjuu rekli ste da bi rado odradili jednu asistenturu. Kojem domaćem i kojem stranom reditelju biste najradije asistirali?

– Od domaćih redatelja volio bih asistirati Rajku Grliću, kod kojega sam bio na nekoliko radionica u Motovunskoj filmskoj školi i koji mi je već tamo mnogo pomogao. Njega bih jako volio vidjeti kako radi, a ako još mogu i bilo kako pomoći, bilo bi mi to sjajno iskustvo. Počeo sam već malo s asistenturama po reklamama i mogu reći da se čak i na tako kratkim snimanjima mnogo može naučiti. Ali film je ipak nešto drugo, jer ga treba izdržati, biti iz dana u dan sve bolji i bolji, a ne sve umorniji i lošiji. O asistenturi nekom stranom redatelju nisam za sada uopće pomišljao. Ako je to ikako moguće, volio bih vidjeti kako radi Miloš Forman, ili Woody Allen, ili Lars von Trier. Malo teško pitanje, koje pobuđuje maštu. Ako je nešto od toga ikako moguće, bilo bi super da se dogodi.

Znate li koji će biti vaš idući projekt?

– Idući projekt bit će kratki igrani film Otpadnici, za koji je scenarij napisala Koraljka Meštrović. Jako se veselim tom projektu, jer ću pokušati okupiti svoje kolege s Akademije. Film je nedijaloški i ima mnogo akcije – kako ja to volim zvati. Ne baš one razbijačke američke, ali ipak akcije. A priča je zapravo romantična. Volim ga zvati ljubavno-avanturističkim, možda malo bedasto zvuči, ali moglo bi biti zabavno. Radit će ga zapravo ista ekipa kao i Povratak mrtvog čovjeka – čini se da nam je svima, barem za neko vrijeme, malo dosta dokumentarizma.

Razgovarao Kruno Lokotar