Zahvat u zbilju

Zahvat u zbilju

Ako raznolike predstave ovogodišnjega festivala imaju zajedničkih crta, onda je to uz vrhunske glumačke domete, kojima se na različite načine odlikuju kazališne skupine koje smo upoznali, kao i njihovu tijesnu dugogodišnju suradnju, jest naglašena, nasušna posvećenost i potreba svih za što dubljim zahvatom u suvremenu zbilju, ne zanemarujući nimalo artizam, estetiku, tehnologiju, no ne dajući im nikada nepodijeljeno prvenstvo

Jedan od biografa A. P. Čehova piše: »Život se počeo povlačiti iz njega. Napuštao ga je laganim koracima, ostavljajući mjesto najistinskijim osobama što će se roditi iz njega. Još mlad došao je do kraja svoje sudbine. Suton se najavljuje i u prvim maglama smrti iskrsavaju Galeb, Ujak Vanja, Tri sestre.«

Svježe apokaliptične boje ovogodišnjega već petoga po redu Festivala svjetskoga kazališta u Zagrebu ipak su najsvjetlije u Čehova u predstavi Tri sestre, s kojom je ova kazališna svečanost završena. Ista, a opet posve drukčija suptilna fluidnost i poetičnost puna prozračna humora koju smo mogli upoznati u predstavi prema uvodnim prizorima Tolstojeva romana Rat i mir redatelja Pjotra Fomenka i njegove glumačke radionice iz Moskve na pozornici Hrvatskoga narodnoga kazališta na pretprošlom festivalu, sada krasi Tri sestre na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih. Najkraće rečeno: to je predstava u kojoj se gledatelj puna četiri sata, uključujući i dvije stanke (ostale festivalske predstave odigrane su u jednom dahu, bez stanke) osjeća što duže, to ugodnije, bivajući iz čina u čin sve bližim osobama koje su se rodile iz Čehova, odnosno glumcima koji ih na najprisniji mogući način u potpunosti usvajaju, no istodobno nam, gotovo neprestano dajući do znanja da smo u kazalištu, da na nov način ulazimo u staru, a ipak uvijek jezovitu igru dolaženja do kraja. To je donekle slično onomu što će Tusenbach iskazati riječima kako ćemo se uvijek i svuda žaliti na život i željeti da on nikada ne prestane.

Ako raznolike predstave ovogodišnjega festivala imaju zajedničkih crta, onda je to uz vrhunske glumačke domete, kojima se na različite načine odlikuju kazališne skupine koje smo upoznali, kao i njihovu tijesnu dugogodišnju suradnju, koju primjerice Mađari na konferenciji za tisak nazivaju prijateljstvom, jest naglašena, nasušna posvećenost i potreba svih za što dubljim zahvatom u suvremenu zbilju, ne zanemarujući nimalo artizam, estetiku, tehnologiju, no ne dajući im nikada nepodijeljeno prvenstvo. A dok je u većini predstava to zahvat u neposrednu životnu zbilju, Radionica Pjotra Fomenka s glumcima koje pamtimo iz Rata i mira teži zahvatu u kazališnu zbilju. Svojom ni sa čim usporedivom, lepršavom, laganom skupnom igrom moćnih, svježih, živih i uzbudljivih, pokraj svih ispovijedi nikad dokraja razotkrivenih pojedinaca, glumci ove predstave razvijaju višestruk dijalog. Vode ga ne samo dramski likovi između sebe u živahnoj vrevi situacija kada više govore nego slušaju jedni druge, kao i onih u kojima najneposrednije govore tišinama, idući svatko za svojim svjesnim i nesvjesnim iluzijama, te i između sebe i jednako razbuđena gledališta, nego istodobno žude povratku izvoru, odnosno tvorcu. U ulozi Čovjeka s naočalama dovode za redateljski stolić na rubu pozornice (jednom davno slično je u Rijeci učinio Veček s Moliereom) među sebe lik autora, koji zvončićem daje znak za početak i najradije proizvodi popratne zvukove u predstavi, tu i tamo uzvikuje Pauza! ne samo kada je stvarna stanka među činovima nego i usred govora, ako se netko od glumaca odveć zahuktao ili približio patosu i pretjeranu iskazu osjećajnosti. Povremeno kao na na vršcima prstiju nečujno ustaje, prolazi iza prozirnih zidova, pa se za njih nevidljiv približuje pojedinima od glumaca, izazivajući iznenada i njihov gnjev zbog sudbine koju im je dodijelio, tako da ga glumica u ulozi Irine napada rukama i baca na tlo, a ona u ulozi Maše bijesno gađa jastučićem (sjajno ih igraju krhke i snažne rođene sestre Ksenija i Polina Kutepova), a Tusenbach će mu na rastanku prići sa čašom i kucnuti se s njim za posljednji pozdrav. Svi znamo da smiješni barun odlazi zauvijek, radnja Triju sestara gotovo da je već opće mjesto poput Hamleta, no ipak zlokobna slutnja u drami što se odvija između dvije korote, one prošle za ocem i ove buduće za jedinim pouzdanim, beskrajno dobrim, razumnim prijateljem iz prizora u prizor raste sa čudesnim smiješkom sve dublje očajničke sjete na licu odlazećega. Scenografija Vladimira Maksima i kostimi Marije Danilove vjerni su pročišćenoj, na bitno svedenoj, nimalo dekorativno prihvaćenoj tradiciji, u zagasitim tonovima kuće koja stari ispunjena tmurnim sivilom vojničkih šinjela što kroz nju prolaze i na kraju je samom igrom pretvaraju u prostran vrt radosne vojne parade. U završnom činu komorni tonovi intime smjenjuju se s duhovito koreografiranim ceremonijalom vojske na odlasku. Bez traga osuvremenjivanju, vraćajući se izvorima drama već starija od stotinu godina djeluje živo i svježe, obogaćena usporednom dramom vlastitoga života na pozornici uz stalnu strepnju autora da će melodrama propasti i u stare ga dane osramotiti. Replike Čovjeka s naočalima, blaga, krhka izgleda, no bez izvanjske sličnosti s fotografijama A. P. Čehova, uzete su iz ostavštine njegovih pisama. Ta nježna i stroga briga za likove koje igraju odlični glumci (Rustam Juskaev – Veršinin, Tahir Rahimov – Kuligin, Karen Badalov – Soljoni, Galina Tjunina – Olga i svi redom) daje posebnu draž predstavi pod budnim okom Olega Ljubimova u ulozi Čovjeka s naočalama, kojemu pripada i završna rečenica drame – obećanje da će njegovo sljedeće djelo biti komedija.

I svečano otvaranje festivala na pozornici Hrvatskoga narodnoga kazališta pripalo je zagrebačkoj festivalskoj publici već poznatom uglednom kazalištu, Shaubühne am Lehniner Platz iz Berlina koje je ovaj put u režiji Luka Percevala igralo skraćenu, jednodijelnu u predsmrtni košmar zgusnutu inačicu drame Arthura Millera Smrt trgovačkog putnika, kojoj se radnja zbiva danas i ovdje, odnosno u Njemačkoj naših dana. U usporedbi s glumcima iz trupe Fomenka koji igraju Čehova tako reći u letu, lebdeći živi i stvarni prozirnim prostorom trajne suvremenosti, Millerovi junaci čvrsto su prizemljeni u nemilosrdnu svakidašnjost, otupjeli pred ekranom televizora otkrivaju gledateljima jedno za drugim gorka iskustva o tome kako su iz dana u dan pod sve većim neprestanim pritiskom novca i straha i stida od posvemašnje bijede nasljedno onesposobljeni živjeti i voljeti. Svojom glumom Thomas Thieme – Willy Loman, Carola Regnier – Linda Loman, Bruno Cathomas i Andre Szymanski kao njihovi sinovi glumačkim iskazom utemeljenim na osobnim iskustvima prizivaju u sjećanje riječi Grotowskoga: »Ako nećemo lagati, ako ne lažemo, odmah postajemo okrutni…to je neizbježno«. Ili: »Glumački čin mora biti poput otkrivanja sebe. Više bih volio definiciju koja je ostarjela, ali točna – mora biti čin ispovijedi«. U ovoj predstavi to je ispovijed koja ne nosi katarzu.

Tako reći gluma bez glume, u službi do okrutnosti nepoštedna prokazivanja najtamnijih strana neposredne svakidašnjice, u kojoj je obitelj do srži razorena i onemogućena u središtu je potresne, minimalističke predstave To dijete Compagnie Louis Brouillard iz Pariza, koja je izvedena na pozornici Gradskog kazališta Komedija. Autor izdašna teksta i redatelj Joel Pommeret, koji već drugo desetljeće radi sa stalnom družinom glumaca, koja izvodi samo njegove komade, ovaj put je, iznimno po narudžbi socijalnih službi, ostvario predstavu o temi roditeljstva. Izmjenjujući ispovjednu, na golu riječ svedenu, posve statičnu glumu, odnosno scensko iskazivanje pojedinačnih mogućih slučajeva s opsesivno ponavljanom glazbom uživo iza prozirne pozadine, autor sa svojim glumcima čini zorno prisutnim niz isječaka životne svakidašnjice, u kojoj opet bića odrasla bez ljubavi svoju nesposobnost za život predaju onima koji dolaze. Snaga razotkrivanja (mlada majka nesebično se odriče novorođenčeta, nebrižna majka pod plahtom mrtvozornice prepoznaje sina, narkomana) seže dublje od polazne odgojne narudžbe pretvorivši je u istinski potresan kazališni čin.

U aktualnoj težnji za kazališnim dodirom neposredne zbilje može se prepoznati i stanovita sukladnost s teatrom Bobe Jelčića i Nataše Rajković u Zagrebu, pa i s predstavom drame Kaj sad? Bore Radakovića u Varaždinu.

Posebnu pozornost izazvao je sa svojom skupinom Kazališta Kretakor iz Budimpešte mladi redatelj Arpad Schilling, laureat Festivala malih scena u Rijeci (gdje se predstavio s Büchnerovim Woyczekom). U festivalskom susretu s novinarima na pitanje kako vidi današnju situaciju u mađarskom kazalištu spremno je odgovorio: »Mene zanima Mađarska, a ne mađarsko kazalište«. Predstava nosi naslov Blackland i na način svojevrsna lucidno zamišljena i savršeno izvedena drastično sarkastičnoga moglo bi se reći antikabareta govori o crnoj zemlji beznađa i očaja virtuoznim skupnim pokretom u kolažu prizora s temom novinskih vijesti iz vanjske i unutrašnje politike, crne kronike, sporta. Puna iznenađenja i doslovnoga krajnje ponižavajućega razgolićavanja u svečanu crninu odjevenih aktera predstava odiše crnim humorom neviđene snage, koji izaziva više jezu nego smijeh.

Pokraj svih dometa predstava s ad hoc skupno stvaranim u stalnoj težnji za novim moglo bi se zajedno s Erwinom Axerom zaključiti: »U kazalištu stvarno nova može biti samo književnost. Precizno interpretirana, ona čini da sve staro postane novo«. No gdje su novi, moćni tekstovi? Traže se ponajviše u preradbama klasika, poslije Arthura Millera ustaje i slavni redatelj Luchino Visconti s koscenaristima svojega filma Sumrak bogova. Mladi slovenski redatelj Diego De Brea s moćnim glumačkim ansamblom Slovenskoga mladinskog gledališča iz Ljubljane uspio je ne samo tragom poznatoga filma ostvariti kazališnu viziju nezaustaviva uspona nacizma i definitivna pada čovječnosti, nego zajedno sa svim tim nenametljivo proreći i živu prijetnju ponavljanja istoga scenarija u zbilji. Sve to u visoko estetiziranoj slikovitoj predstavi, koja žestoka, hladna, više u pokretu nego u riječi, organski protkana glazbom, s bogato predočenim likovima i glumačkim vrhuncem u nastupu u žensko odjevena Matije Valtla kao Martina von Essenbecka, preciznom skupnom igrom pokazuje svojevrsnu Sodomu i Gomoru financijske elite suvremenoga svijeta, koja nezaustavljivo teži prema šekspirovski iskazanoj kataklizmi. Hermetična ili ne, s obzirom na mnoštvo likova i skicoznost njihovih odnosa, predstava daje osjetiti i neiskazano, pri čemu posve usporenim tempom neopisivom snagom drži netremice budnom pozornost gledališta.

Ansamblima velikih glumaca na ovom se festivalu u bojama nekoga nama egzotičnoga iskona smiono pridružio po vlastitim riječima ludi glumac Anna Melle iz Aškabada u Turkmenistanu, koji se uz pomoć redatelja Ovliakuli Kođakuljeva usudio sam na pozornici odigrati Shakespeareovu tragediju Kralj Lear. Na pozornici u njegovu slučaju znači na vunenom ćilimu, koji nošen na leđima potječe iz nomadske prošlosti njegovih predaka, a prati ga legenda da, bijel u sredini i crn na rubovima, služi kao postelja, koja se može prostrijeti u pustinji bez bojazni od zmije, jer za nju je crno boja granice koju nikada ne prelazi. Arhaično folklorno odjeven ritualno je trkom obilazio svoj ćilim prije početka priče u kojoj se ispomagao rudimentima lutaka kao suigračima, a sam je bio konj i jahač, vlastitim tijelom dočaravajući bolje od ikojega kazališnoga spektakla horde konjanika u toj drami. Ćilim, doduše, barem prve večeri (festivalske su predstave odigrane po dva puta, a mogle su i mnogo više s obzirom na zanimanje publike) na pozornici ZKM-a nije poletio do visine tragedije, ali je glumac svoj strastveni sažetak uvjerljivo ispunio dramom razbaštinjena smrtnika na kraju puta, asocijativno povezujući Ionesca i Shakespearea.

Marija Grgičević