Zagovor teorije, refleksija prakse

»Kazalište«, gl . ur. Željka Turčinović, br. 29/30, Hrvatski centar ITI, Zagreb, lipanj 2007.

Problem s časopisima kakav je »Kazalište« omjer je informacije i dubljeg uvida, odnosno teorijskoga dijela i onoga namijenjena široj publici zainteresiranoj za kretanja u domaćem i svjetskom teatru. Ukoliko vjerujemo da takvih još ima, a da im nije dovoljno onih dvije do tri kartice kritike u dnevnom tisku, ili tek možda pokoja više u novinama specijaliziranim za kulturu, »Kazalište« i u novom opsežnom dvobroju pokriva obje ciljane skupine.

Da njihove interese može i spojiti, pokazuje već prva rubrika Premijere, s podrubrikama Pogled iznutra i Pogled izvana, koja je zapravo i jedini pravi javni prostor gdje autori i sudionici predstava mogu sami iznijeti iskustva i namjere u malo duljem i zato relevantnijem obliku. Ovaj put najbolji su uvid u nastanak kazališne predstave, i sve muke ali i ushite koje pritom treba doživjeti, donijeli Mateja Koležnik i Elvis Bošnjak, suradnici na Ujaku Vanji u splitskom HNK. Dok su ostali prilozi uglavnom više–manje klasične recenzije ili refleksije, iako zavidno iscrpne, tekstualni dijalog između redateljice i glumca uspio je uvesti gotovo nepostojeću formu u domaću teatrologiju: izravnu ispovijed koja slijedi korake u nastanku predstave, ali i želju za odustajanjem bez koje nema pravog umjetničkog čina.

Sličan je i ton eseja Zlatka Svibena donekle začudna naslova Disciplina radnje, evokacija s fusnotama, uloga vlaka u školovanju. Iako primarno ispovjedni tekst, jer putem motiva vlaka Sviben spaja davne dane beogradskoga studija režije s današnjom ulogom pokretača i predavača Odsjeka glume i lutkarstva Umjetničke akademije u Osijeku, Sviben zapravo raspravlja i o metodama naukovanja kazališnog umijeća u srbijanskoj i hrvatskoj tradiciji te o njihovim rezultatima. Bogato referencijalan, ali teška i digresivna stila, Svibenov je tekst ujedno nastavak rasprave s temom druge glumačke škole u Hrvatskoj i njezine opreke s nastavnim planom kanonizirane i donedavno monopolističke zagrebačke ADU.

Kako se tiče i suvremenosti hrvatskog glumišta, taj je ogled pravilno postavljen kao svojevrstan uvod u temat ovoga dvobroja »Kazališta«, koji pod jednostavnim naslovom, pitanjem Treba li dramaturg hrvatskom kazalištu? nudi nekoliko domaćih, ali i inozemnih mogućih odgovora. Dok su domaći prilozi autora različitih naraštaja i iskustava tek iskustveno fundirani zagovori uvođenja, ili vraćanja, u ovdašnju kazališnu praksu dramaturga u punom značenju njegove uglavnom neobavezno i fluidno shvaćene funkcije, inozemni su primjeri nešto manje ogorčeni, jer govore o istom, ali ne u – kondicionalu. Pritom ironični dnevnički zapis Marijane Fumić, koja je u osječkom HNK od dramaturga pripravnika nepredvidivim kadrovskim križaljkama postala čak i vršiteljica dužnosti ravnatelja Drame u tek nekoliko godina, najbolje opisuje koliko je u nas repertoarna i kadrovska politika tek slijed slučajnosti, proizvoljnosti ili klijentelizma. S druge strane, Jasen Boko to isto tvrdi na primjeru satiričkoga kazališta, koje igra više suvremenih tekstova od dramskog kazališta, dok ono daje većinom vodvilje i komedije.

Da ne ostane sve na domaćim problemima, pobrinuo se Mladen Martić, prevevši iz »Dialoga«, poljskog srodnika »Kazališta«, razgovor nekoliko istaknutih predstavnika tamošnje kazališne scene o pomodnoj zadivljenosti likom i (ne)djelom Ulrike Meinhof. Ne samo zbog specifične teme, evociranja radikalnih i uglavnom mladenačkih zanosa, transkript je zanimljiv najprije kao primjer umjetničkoga promišljanja aktualnog stanja društva te mogućnosti posredovanja te zbilje, ali s razlogom i sviješću o potrebi takva, ako ga se baš želi tako zvati, angažmana. Zanimljivo je da slični razgovori, ukoliko ih u domaćim kazališnim kuloarima i ima, u tisku ne završe u izvornoj formi, nego uglavnom kao esej ili referat, što možda govori i o mogućnosti dijaloga u hrvatskom teatru.

U taj nepostojeći dijalog ne treba ubrajati intervjue, kojih u ovom dvobroju ipak ima: Višnja Rogošić razgovarala je s Bacačima sjenki, Katarinom Pejović i Borisom Bakalom, a Katarina Kolega s Romanom Bogdanom, dugogodišnjim voditeljem čakovečkih Pinkleca. Obje organizacije funkcioniraju, svjesno, a pomalo i namjerno, na rubu hrvatskoga kazališnog kruga, i obje svoju rubnost određuju kao posebnost neodvojivu od kakvoće. Pored recenzija najnovijih domaćih teatroloških izdanja, ovaj svezak »Kazališta« zatvaraju dvije drame njemačkoga, u nas tek jednom izvedena autora Ronalda Schimmelpfenninga Na Ulici Greifswalder i Žena od prije.

Igor Ružić