Zadarski plesni snovi

Zadarski plesni snovi

Suradnja sa zadarskim festivalima uhodana je, iako nedostaje stvarnog interesa za rad Ansambla. Čini mi se, da se ugasimo, nitko ne bi ni trepnuo, ali tako valjda s kulturom stoji u cijeloj Hrvatskoj

Kako ljetos nisam stigla na premijeru Zadarskog plesnog ansambla, uhvatila sam ih 30. kolovoza u Karlovcu u komornom prostoru Gradskog muzeja. Autorica, Sanja Petrovski, ove godine obilježava trideset godina umjetničkog rada, što je nedvojbeno dobar povod za razgovor o preživljavanju u zadarskoj plesnoj oazi. Rođena u Šibeniku, krenuvši s klasičnim obrazovanjem kod Ane Roje i Oskara Harmoša u Primoštenu, Petrovski se usavršava u različitim radionicama i seminarima od suvremenog plesa do biomehanike i fizičkog teatra. Autorica je niza cjelovečernjih predstava (Kolo bola, LP, CD, single… pvc, Kenges, Priča o nečistim poslovima…) a posljednji plesnokazališni projekt, Večer s četvrtka na petak, premijerno je izveden na Zadru snova 10. kolovoza 2007.

Predstava je »inspirirana biografijom američke pjesnikinje Emily Dickinson, koja je izolirana, daleko izvan glavnih umjetničkih strujanja svoga doba, pronašla originalan pjesnički izraz vrlo blizak modernom senzibilitetu«. Pretpostavljam da svaka sličnost s tvojim koreografskim radom nije slučajna. Svih proteklih trideset godina umjetničkog i pedagoškog djelovanja boriš se protiv izoliranosti u, čini mi se, prilično nenaklonjenoj sredini; plesom se nije nigdje lako baviti, ali rad u Zadru ima neke specifičnosti?

– Zadar je divan grad da bi se u njemu osnovala obitelj, imalo psa ili dočekalo starost. Za izvedbene umjetnosti, a osobito za suvremeno plesno kazalište, situacija je malo zamršenija. Ljudi koji odlučuju o novcima zapravo nisu dovoljno zainteresirani za kazalište, a čini mi se da ga i ne vole i ne razumiju. U gradu ima mnoštvo muzeja, grade se i novi, a kazalište se zanemaruje. Na mjestu stare glazbene škole u središtu grada niče novi kompleks muzeja.

Ljeto je vaše doba?

– Ljeti su festivali, imamo cijelu logistiku besplatno na raspolaganju. Dođu studenti – s europskih plesnih akademija i stari članovi Ansambla, i svi smo slobodni raditi i stvarati. Zimi izvodimo predstave i razmišljamo o novima. Ali često više razmišljamo – ograničeni nedostatkom plesača, koji neprestano odlaze. A ljeti se vrate. Ove godine na festivalima u Zadru izvedeno je šest predstava kojima su autori i izvođači moje učenice.

Zadarski plesni ansambl osnovale ste Nives Šimatović Predovan i ti 1991, kao logični nastavak i nadgradnju Školi za ritmiku i ples. Koji je uopće bio kontekst, u povijesnom i kulturološkom smislu, u kojem ste krenuli? Koji su pomaci?

– Nakon maestra Kuzme Beovića, koji je vodio od 1954. Baletni studio, 1972. otvoren je Odjel za ritmiku i ples pri Glazbenoj školi Blagoje Bersa. Vodila ga je Ana Tomić, a ja sam došla 1976. kao nastavnica klasičnog baleta. Nakon nekoliko godina otišla sam u HNK Split, a došle su Nives Šimatović Predovan i Vlasta Marotti Hrašćanec. Zatim sam se, umjesto da odem u bijeli svijet, ponovno vratila u Zadar, i tu sam kao pedagoginja, koreografkinja i plesačica radila u dvjema plesnim skupinama, Studiju (Glazbena škola B. Bersa) i Kiks-Miksu (Omladinski dom) sa Nives i Anom Tomić. Tako smo dočekali 1991. Prvi ratni kabaret u Hrvatskoj izveden je u Zadru pod imenom Cabaret Sklonište u studenom 1991. Sudjelovali su grupa Forum, glumačka družina Tokari, četiri cure koje su ostale u opkoljenom Zadru i ja. One su tada imale petnaest godina, ja trideset i tri. Uzbuna bi se zaustavljala bez obzira na opasnost koja je prijetila od granata dok ne bi došli u sklonište predviđeno za kabaret. Zatim bi nastavili uzbunu, a mi bi bogme plesale. Bilo je euforično. I Srećko Šestan, sadašnji zamjenik ministra za kulturu, bio je s nama. Trajalo je tri mjeseca, a onda su nas prosto izbrisali. No, bilo je nezaboravno… Nastavljena je suradnja s kazalištem (Kolo bola), rad u školi, 92. je došla Nives pa smo zajedno nastavili rad na formiranju i obrazovanju ansambla. Dobili smo veliku potporu od kazališta i publike. Uvijek me zaprepasti činjenica da je u doba kada smo se dogovarali na koji izlaz ćemo bježati ako kazalište pogodi granata, bilo najviše publike i mladih plesača. Iracionalne situacije valjda zahtijevaju i iracionalno ponašanje. Zadarski plesni traje već sedamnaestu godinu. Suradnja sa zadarskim festivalima Zadar snova i Zadarsko kazališno ljeto, i sa HKK Zadar, uhodana je iako nedostaje stvarnog interesa za rad Ansambla. Čini mi se, da se ugasimo, nitko ne bi ni trepnuo, ali tako valjda s kulturom stoji u cijeloj Hrvatskoj. Ma zapravo mi je krivo, jer mi se čini da je cijeli ansambl moj privatni projekt. Sama odgajam plesače, odgajam publiku, stvaram predstave, produciram ih i plešem… možda i jest.

Još uvijek plešeš, vrlo primjereno ulozi i temi koju postavljaš u centar plesnokazališnog događanja, uz mnogo mlađe plesačice, odnosno još učenice. Je li to hrabrost, osobna potreba, kompromis ili nužnost?

– Ja o sebi još razmišljam kao o plesaču, performeru. Na kraju krajeva, ples i jest jedini razlog zbog kojega odabiremo ovo zanimanje. Kompromis je raditi s veoma mladim djevojkama, zapravo radim s onim što trenutno imam. Sa dvoje ljudi, deset, sama, što trenutno imam na raspolaganju. Ideja i energije mi ne nedostaje. Volim te izazove siromašnog kazališta i nemogućih uvjeta. Ali voljela bih i da mi se plati. Novcem, dakako… Mislim da je novac veliko nadahnuće. Bože, iskušaj me više! Daj mi milijun nečega pa da vidiš kakvu ću predstavu napraviti!?

Razgovarala Maja Đurinović