Voda, votka, gorilka – Lavov

Voda, votka, gorilka – Lavov

Lvov Book Forum, 13 – 16. rujna 2007.

Kažu da je Lvov Book Forum (13 – 16. rujna) najveći sajam knjiga u istočnoj Europi. Je li najveći – ne znam, ali da je velik, posjećen i Lavovčanima važan, u to sam se uvjerio. Također, nije tajna da Ukrajina pripada istočnoj Europi, ali da Lavov kao najprozapadnije orijentiran ukrajinski grad baš zbog toga nije sretan – također nije tajna. Kada bi bilo više novca za refresh toga grada, koji se, ne slučajno, nalazi pod zaštitom UNESCO-a od 1998, Lavov bi učas postao turistička razglednica. Još da se sredi opskrba vodom – opskrba votkom je dobra – pa da se čudom ne čudite kada vam domaćini kažu da voda doduše nije za piće, da dakle i zube perete na vlastitu odgovornost – kao da ste na Vrbanima – ali da ste zato sretni jer jest da je voda isprva mutna, ali da je ipak imate tijekom cijeloga dana, dok velika većina četvrti tu civilizacijsku blagodat uživa tek nekoliko sati dnevno po točno utvrđenu rasporedu.

Leopolis, Lemberg, Lwów, Lavov, L’viv – mnogo je to imena za jedan grad i ne znači sreću – točno je zapazio Zoran Ferić dok smo se u zračnoj luci rastajali od preljubaznih domaćina i običaja beskonačnih zdravica. Svaka zdravica mora se ispiti do dna kako onaj tko je čašu natočio ne bi isplakao točno onoliko suza koliko je u čaši ostalo votke tj. gorilke – kako se to piće zove u ukrajinskoj verziji i proizvodnji. Renato Baretić dodao je; da, prvo goriš, a nakon nekoliko rundi počneš se ponašati kao gorila. Bio je u pravu, najpopularnija gorilka neka je vrsta votke s paprikom. U Lavovu je tako lakše doći do vatrene vode nego do tuša, a i onda morate biti brzi, jer tuš-kabina – barem je tako bilo s mojom – curi na sve strane, pa i brzopoteznim tuširanjem riskirate poplavu hotela. Tako je neznano kamo, valjda u to najplodnije europsko tlo, iscurilo i dvadeset milijuna dolara koje su Ujedinjeni narodi dali za rješenje opskrbe Lavova vodom. No do EP u nogometu 2012. taj problem mora biti riješen ili prvenstva, barem u Lavovu, neće biti.

U Ukrajini je na književnoj sceni sve potpuno drukčije negoli ovdje. Slavističke katedre, pa tako i ona čiji je kroatistički odjel uglavnom utemeljila i oživila Ljudmila Vasiljeva, rade odlično. Studenata je mnogo, odlično govore hrvatski, interes je velik, vole razgovarati o knjigama, čitaju – kad nekim čudom uspiju doći do naših knjiga koje im nitko ne šalje – kritički diskurs im je vrlo ozbiljan, posve drukčiji od našega, više usidren u simboliku i arhetipove negoli u žanr, naraciju i ideologiju. Ali zato izdavači ne rade svoj posao, ucjenjuju sve odreda, od prevoditelja do autora, a naklade knjiga na ukrajinskom su, s obzirom na veličinu nacije od 47 milijuna duša, skandalozno malene, čak kada bi im se pribrojali i primjerci iste knjige u ruskom prijevodu. Naime, dobar je dio Ukrajinaca, posebno na istoku i jugu zemlje, rusofon, ukrajinski čak i ne znaju. Paradoksalno, država nikako da stane iza sufinanciranja književnosti na ukrajinskom, pa se od Rusije sufinancirani i na veće tržište upućeni ruski izdavači nalaze u mnogo boljem položaju. Zato je iznimno dopušteno da se ukrajinski prijevod novoga Garija Potera objavi petnaest dana prije ruskog.

Hrvatski proizvodi, pa tako i književni prijevodi, u ovom trenu, uz iznimku skromnije Podravkine palete, nešto poezije i Konstantina Bogobojaznog Sime Mraovića, praktično ne postoje, premda svi koji su okusili Jadran pričaju s interesom, divljenjem i mljackanjem o našim vinima, sirevima, maslinovu ulju... A upućeni, bogami, i o piscima. Situacija je to čudna, naglavačka, s obzirom na političke simpatije, posebno zapadne Ukrajine prema Hrvatskoj, na nedavni susret Mesić – Juščenko i činjenicu da je Ukrajina najveća europska zemlja, da na toj zemlji iz gumba orah naraste i da bi nam mnogi htjeli ostaviti devize, samo da im se dokopati vize. A sigurno bi i mnoga putovnica rado prošetala Lavovom, Kijevom ili Odesom da željezna zavjesa nije zamijenjena ponižavajućim birokratskim paklom.

Prvi korak u procesu uzajamna prevođenja, malen za njezine ambicije i znanje, ali velik za dvije književnosti, učinila je entuzijastična i dovitljiva Alla Tatarenko, žena-zmaj zelenih očiju, koja je uspjela urediti i nekako isfinancirati časopis s tematom Balkan u okviru kojega su prijevodima predstavljeni gorespomenuti suputnici, Miljenko Jergović i Robert Perišić od prozaika, a Simo Mraović – koji je uredio i dvije antologije ukrajinskih priča za naše tržište, pardon, javnost – poezijom. Alla je i urednica prve antologije priča hrvatskih pisaca na ukrajinskom Hrvatski mozaik, već prisutne na sveučilištima, a uskoro i u prodaji. Zbog svega toga ne ostaje nam drugo nego citirati Baretića i reći: HvAlla.

Svi napori Alle Tatarenko i ostalih kroatista rezultirali su time da smo Renato – čijem imenu su se svi čudili pa smo im Fero i ja tumačili da je to vrlo često ime frizera za koker-španijele u Hrvatskoj – Baretić i ja nastupili u isto doba, dok je predsjednik Juščenko nekih 700 metara dalje držao miting, pred više od pedeset od maratonskih sajamskih predstavljanja već umornih, ali pozornih znatiželjnika, koji se nisu ustručavali pitati štošta; da je Ferić u nešto sretnijem terminu imao stotinjak slušatelja koji su kikotali na njegove priče i komentare; da je na predstavljanje časopisa u subotu navečer stiglo dvjestotinjak mladih ljudi koji su neka tri sata slušali čitanje, taj časopis kupovali i potom strpljivo prikupljali autograme svih prisutnih autora zapitkujući o svemu, od impresija Lavovom – gradom, istoimeno piće tamo nije poznato – do mišljenja o Rusima!

Zadužile su nas sve te divne žene – od Alle Tatarenko i Ljudmile Vasiljeve, preko profesorica i prevoditeljica Nadije, Marijane, Kristine, Zorane, do naših lektora na privremenom radu u Lavovu i Kijevu, Nataše Veinović i Ninoslava Radakovića – ljubaznošću, stručnošću i živahnim interesom. Eh, da, naš veleposlanik Željko Kirinčić nije se pojavio, ali se zato ljubazno ispričao. Za razliku od njega, ukrajinski veleposlanik u RH Markijan Lubkivskij, i sam Lavovčan, pozvao je Ferića i mene na primanje.

Sve spomenute dame rado dolaze u Hrvatsku, kada uspiju dobiti silne potvrde, formulare, pečate, štambilje i faksimile, jer za njih nema povlaštena statusa, iz naše perspektive drugorazredne su i valjda opasne osobe, pa zato nije ni čudo da su na nekima od kroatističkih skupova njihovi stolci ostali prazni. Naime, dok one dobiju hrvatske vize, na konferencijama su već pročitani referati, završene debate, dogovorene smjernice i zaključci. Ali državna birokracija i diplomacija ionako ne postoje radi potpomaganja općih prava čovjeka kao što je sloboda kretanja, čak ni hrvatskih ili ukrajinskih interesa, nego radi švedskih stolova.

Kruno Lokotar