U ritmu vrhunske zabave

Grad Zagreb i udruga Festival svjetskog kazališta Zagreb: Plesno-akrobatska skupina Mayumana, Izrael, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskoga, Zagreb, 10-11. rujna 2007.

U ritmu vrhunske zabave

Izvođači sve velike fizičke napore, iznimno zahtjevne pokrete, kao i srdačnu ironiju na račun ćevapa (kao zagrebačkoga specijaliteta) izvode s takvim uživanjem i predanošću da veselje izravno prenose publici kao radost igre koja zapravo slavi posvemašnje predavanje ritmu potpunoga života

»Kad imam poruku – šaljem telegram, a ne snimam film«, kaže svojedobno veliki američki filmski klasik John Ford, na premudra pitanja o idejnosti i porukama njegovih filmova. I baš se to Fordovo stajalište o čestom i posve neprirodnom, a ponekad i licemjernom razgraničavanju umjetnosti i zabave može preslikati na nedavno gostovanje plesno-glazbene skupine Mayumana u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga. Tu vrhunsku stominutnu zabavu desetočlane izraelske grupe Mayumana dnevni je tisak šturo popratio – svakako neobičan slučaj, s obzirom da je riječ o umjetnicima čije je izvedbe vidjelo otprilike četiri milijuna gledatelja diljem svijeta, a dvorana Lisinskog u objema je večerima zbrojila znatno više od tisuće oduševljenih gledatelja.

Mayumana, osnovana u Izraelu prije jedanaest godina, danas ima 55 izvođača podijeljenih u četiri skupine, a naslov družine u prijevodu s hebrejskoga odnosi se na vještinu. Neosporna je vještina tih izvođača objedinjena sa znanjem o brojnim teatarskim tehnikama, kao i s poznavanjem filmskoga jezika, a da o kapitalu poznavanja glazbene i plesne umjetnosti ne govorimo. Originalna scenska vrijednost skupine Mayumana ima dva uporišta: iz očišta zagrebačkoga gledatelja, treba reći kako je takva vrsta brodvejskoga tipa zabave svakako potrebna, a u skladu s tim unutar zagrebačke kulturne ponude i izvorna. S druge strane, uporište scenske vrijednosti ove skupine nalazi se unutar njihove koncepcije: desetero izvođača na visokoj izvedbenoj razini i unutar čvrste dramaturške matrice oslonjeni su na svojedobno veoma modernu i hvaljenu tradiciju multimedijskoga spektakla. S vremenom, na hrvatskim se scenama dogodilo da takav oblik zabave postaje povlastica alternativne i inovatorske kazališne scene. Mayumana nedvojbeno uspijeva na izvoran način uobličiti kompleksno umjetničko djelo koje uspostavlja svoj svijet, interpretirajući elemente tradicije različitih umjetnosti, povezujući i osustavljujući ih u novu, fascinantnu cjelinu koja može oduševiti publiku na razini zabave, ali i zahtjevnijim gledateljima pružiti mogućnost da iz nje iščitaju i neka značenja koja u ovome spektaklu (gotovo bez riječi) djeluje više i izravnije na osjetila negoli na intelekt. Tako će isprepletanje elemenata nijeme filmske komedije, pantomime, neverbalnoga i fizičkoga teatra, suvremenoga plesa, akrobatike i glazbe u cjelinu kojom dominira ritam bubnjanja po svim mogućim predmetima, od ljudskoga tijela pa do kanti za smeće – dobiti novo značenje, za koje je podjednako bitna invencija, kao i snaga / energija izvođača: oni sve te velike fizičke napore, iznimno zahtjevne pokrete, kao i srdačnu ironiju na račun ćevapa (kao zagrebačkoga specijaliteta) izvode s takvim uživanjem i predanošću da veselje izravno prenose publici kao radost igre koja zapravo slavi posvemašnje predavanje ritmu potpunoga života. Vjerojatno je najočitiji dokaz za to slavlje života bio način primjene oblika crnoga teatra: dojmljiv i promišljen postupak izlaska protagonista iz potpunoga mraka dade se interpretirati kao razbijanje mraka za sve ljude, ako ustrajavamo na poruci Mayumane. Na tom bi telegramu, što bi rekao John Ford, nedvojbeno pisalo: ritam, igra, energija.

Dubravka Lampalov