U ritmu plesa

U ritmu plesa

U glazbi se uživalo, a to je zasluga dirigenta Dmitrija Kitajenka, koji je minimalnim pokretima, ali potpunom vlašću nad orkestrom, glazbenike naveo da razmišljaju o glazbi, a ne o pogreškama i tehničkim (ne)mogućnostima. Ako svi koncerti Zagrebačke filharmonije budu kao prvi, ove ćemo sezone doista imati što slušati

Prazni hod koji prati završetak ljetnih i početak jesenskih glazbenih zbivanja svečano je prekinuo najvažniji rujanski glazbeni događaj: otvaranje Varaždinskih baroknih večeri. U petak, 21. rujna, u varaždinskoj katedrali, Varaždinske barokne večeri otvorio je gradonačelnik Ivan Čehok, nakon čega je uslijedio koncert mladenačkog internacionalnog orkestra The Harmony of Nations pod umjetničkim vodstvom Margaret Faultless. Na programu su bila djela Händela, Purcella, Bacha i Jelića.

Orkestar The Harmony of Nations nastojao je ne pretjerivati ni u čemu, osobito ne u očekivanim dinamičkim kontrastima. Odnos forte – piano djelomično je odraz igre jeke koja je temelj najbrojnijih baroknih vrsta, a to su concerto grosso i suita, a djelomično i barokne potrebe za izražavanjem afekata. Svirajući program mezzoforte s blagim dinamičkim odmacima, The Harmony of Nations predstavio je baroknu glazbu bez prevelikih emotivnih zahvata. Iznimno se, međutim, pazilo na fraziranje i na isticanje plesnoga podrijetla pojedinih stavaka. Sviranje uz pomoć interpretacijskog uzdaha osobito se osjetilo u ulomku iz oratorija Solomon, The Arrival of the Queen of Sheba G. F. Händela, gdje je razgovor između puhača i gudača također došao do izražaja kao svojevrsna jeka. Razmišljajući o otmjenosti baroknih krinolina, svirači su pronašli pravi ugođaj za svaki stavak suite iz semi-opere The Fairy Queen (Z 629) Henryja Purcella, kao i za stavke unutar Concerta grossa u B-duru G. F. Händela.

S druge strane, polifonija je uzela primat u duhovnim koncertima Probasti domine i Bone Jesu iz zbirke Parnassia militia hrvatskoga skladatelja Vinka Jelića. U toj je izvedbi sudjelovao djevojački zbor Glazbene škole u Varaždinu (voditeljice Dade Ruže), koji je prenosio nevinost i mirnoću glazbene misli još pod utjecajem nekih renesansnih elemenata. Djela Johanna Sebastiana Bacha – Sinfonia iz kantate Am Abend aber desselbigen Sabbats (BWV 42) i Brandenburški koncert u G-duru br. 3 (BWV 1048) – odsvirani su ozbiljno, s predanošću koju traže božanstvena mudrost i darovitost najvećega majstora baroka.

Istoga dana održan je i koncert Zagrebačke filharmonije (Crvena oktava), koji je ponovljen dan poslije, 21. rujna 2007, u sklopu ciklusa Bijela oktava. Dirigirao je ugledni Dmitrij Kitajenko, čovjek-mag koji je tu izvedbu Zagrebačke filharmonije učinio svjetskom. Mirno prepuštajući glazbenike glazbi, Kitajenko je iz njih izvukao čudo – doista vrhunsku izvedbu Treće baletne suite Dmitrija Šostakoviča i Četvrte simfonije (f-mol, op. 36) Petra Iljiča Čajkovskog. Šostakovič na početku programa, baletna suita sastavljena iz plesova (valceri, gavota, galop, elegija), zvučala je zafrkantski i veselo, doista kao skladba netipična za skladateljev opus nastala u danima financijske bijede (četiri baletne suite sklepane su od ranije skladanih djela uglavnom filmske i scenske glazbe). Čajkovski je, pak, zvučao pastozno, ozbiljno, zadubljeno. Nigdje ni traga tehničkim problemima – možda su puhači u Šostakoviču zvučali malo grublje, ali to se moglo shvatiti kao dio groteske.

Između Šostakoviča i Čajkovskog izveden je Koncert za violinu i orkestar u e-molu Felixa Mendelssohna. Američka violinistica korejskog podrijetla Sarah Chang donijela je sasvim novu viziju Koncerta. U prvom stavku malo me zasmetao njezin temperament, koji je nakon prelijepo odsvirane kadence završio grubim grebanjem po violini i tjeranjem orkestra u (za njih?) prebrzi finale. Dok se prvi stavak (Allegro molto appassionato) blago njihao između tehničke virtuoznosti i muzikalnosti, u drugom (Andante) violinistica je doslovno zapjevala. Na viziju drugog stavka nadovezao se čak pomalo šaljivo predstavljen treći stavak (Allegretto non troppo – Allegro molto vivace). Nevjerojatno čujan, a tih piano, unutar kojega Chang postiže iznimnu ekspresiju, povukao je i orkestar, koji ju je pratio decentno i s mnogo pomnje. Kitajenko je orkestralne glazbenike i solisticu puštao dijalogu gotovo bez intervencija, ali je istodobno davao točne upute vodeći glavnu riječ, osobito u dojmljivu finalu. Slušanje je također tražilo punu pozornost, što je za Zagrebačku filharmoniju rijetkost. U glazbi se uživalo, a to je zasluga dirigenta Dmitrija Kitajenka, koji je minimalnim pokretima, ali potpunom vlašću nad orkestrom, glazbenike naveo da razmišljaju o glazbi, a ne o pogreškama i tehničkim (ne)mogućnostima. Ako svi koncerti Zagrebačke filharmonije budu kao prvi, ove ćemo sezone doista imati što slušati.

Irena Paulus