TRAGEDIJA I APSURD

TRAGEDIJA I APSURD

Rushaidat i Dijak u naslovnim ulogama pripremljeni su do savršenstva. Mnoštvo nelogičnih i zamršenih dijaloga nose s tolikom prirodnošću i suverenošću da ulijevaju sigurnost cjelokupnom ansamblu i održavaju ga cjelovitim unatoč i prostornoj disperzivnosti

Što je zajedničko Nicolasu Evreinoffu, Jacquesu Copeau i Zlatku Svibenu? Uvođenje dramskoga teksta u prostor izvan kazališnih zidina – hangar, napuštenu tvornicu, stan, ulicu, ili pak, dvorište Franjevačkoga samostana. Tekst se na taj način prikazuje u izmijenjenu svjetlu, udahnjuje mu se nova snaga i, što je najvažnije, potpuno se mijenja odnos publike spram teksta, ali i prostora. Nalazimo se u novoj situaciji iskazivanja koja nam ponovno otkriva prostorno uređenje, a predstavu smješta u neobičan okoliš u kojem je sadržana sva njezina draž i snaga, u inscenaciji imaginarnog.

Zlatko Sviben je Stoppardovo (1937) inteligentno očijukanje sa Shakespeareom, Beckettom i Eliotom, kultne Rosencrantza i Guildersterna smjestio na tri lokaliteta u baroknom dijelu Osijeka, Tvrđu – dvorište Franjevačkog samostana, Vodena vrata te na kraju u dvorište Kazamata. Samo nekoliko dana prije, također u sklopu ovogodišnjeg OLJK-a, Sviben postavlja ambijentalno i Veliku, veliku zemlju Oz Nine Mitrović među stabla Perivoja kralja Tomislava. Ne zaboravljamo sjajno u Tvrđu smještena Don Quijotea, ni Cyrana de Bergeraca.

Velik dio posla i energije Sviben je utrošio na traženje povijesno konotirana prostora, prožeta naglašenom tragičnom atmosferom kako bi nas, paradoksalno, uvjerio u njezinu bliskost i prožetost apsurdom. Stoppardov tekst, a jasno je to i Svibenu, temeljen je na vrlo kratku putu od tragičnog do apsurdnog, osobito kad čovjek ne uspijeva prepoznati narav transcendencije koja ga tlači ili, pak, čim počinje sumnjati u pravdu i utemeljenost tragične instancije. Camus, Beckett, Ionesco, pa 1966. s Rosencrantzom i Guildersternom i Stoppard (praizveden na Edinburgh Festival Fringe), zauzimaju prostor stare tragedije i obnavljaju žanrovski pristup, miješajući komično i tragično kao osnovne sastojke čovjekova apsurdnog položaja. Nema više tragedije prema pravilima, postoji tek snažan osjećaj tragičnosti postojanja.

Ostaje pri tom osjeća(n)ju u cijelosti i Sviben, ne smatrajući potrebnim radikalnije pročitati četrdesetogodišnji dramski tekst. Srećom Sviben se koristi lucidnim prijevodom Antuna Šoljana, koji znatno pomlađuje Stoppardov izvornik. Zanatsko preslikavanje dramskoga teksta, koliko god bio klasičan, pojašnjavamo redateljevim trošenjem ostatka stvaralačke energije (podsjetimo na traženje prostora) u uvježbavanju raznorodnog ansambla i njegovu smještanju na tri različite lokacije. Naime, uz četvoricu profesionalaca, Rakana Rushaidata (Rosencrantz), Franju Dijaka (Guilderstern), Božidara Alića (Glumac) i Slavena Špišića (Polonije), u predstavi sudjeluje velik broj studenata glume pri Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Još jedno njihovo kaljenje, i uz to prepoznatljivost nekolicine na pozornici unatoč malenim ulogama – Mladena Vujčića (Hamlet), Katarine Arbanas (Ofelija), Miroslava Čabraje (Klaudije), Lucije Barišić (Gertruda), Gorana Smoljanovića (Vojnik), Petar Konkoj (Prvi Poslanik) i Goran Guskić (Drugi Poslanik) – bilo je Svibenu kao i pedagogu u osječkom Rosencrantzu i Guildersternu ipak od primarne važnosti.

Rushaidat i Dijak u naslovnim ulogama pripremljeni su do savršenstva. Mnoštvo nelogičnih i zamršenih dijaloga nose s tolikom prirodnošću i suverenošću da ulijevaju sigurnost cjelokupnom ansamblu i održavaju ga cjelovitim unatoč i prostornoj disperzivnosti. Znatno nesigurniji bio je Božidar Alić, koji je izgovaranje pogrešnih replika u nekoliko situacija te nepokretljivost zbog ozljede noge nadomjestio neospornom karizmatičnošću i glumačkim iskustvom.

Ambijentalna predstava na trima lokacijama (publika slijedi glumce), koliko god one uspješno supostojale s dramskim tekstom i pridavale mu posebnu draž, opsežni i složeni dramski tekst izravno i redateljski nekritično prenesen na scenu, skučenost prostora predviđena za gledatelje, iziskuju poseban napor u publike, zadržavanje koncentracije gotovo tri sata u neprimjerenom okružju za aktivno sudjelovanje u kazališnom činu. No, čuvši na kraju euforično odobravanje publike glumcima i redatelju, jedan sam od rijetkih kojemu je bilo ipak – prekratko. Unatoč Helsingöru u Franjevačkom samostanu u, na kraju, osječkoj baroknoj Tvrđi.

Ivan Trojan