TANKA I DEBELA

TANKA I DEBELA

Kad sam se spremao na ljetovanje, otišao sam do obližnje biblioteke da nađem nešto zgodno za čitanje na plaži. Tražio sam, tražio, ali nisam nalazio. Jer, trebala mi je knjiga koja neće biti previše debela, tako da je stignem pročitati u onih petnaestak dana, a ni previše tanka, tako da mi dotekne do kraja ljetovanja. Ali, upravo takve knjige nije bilo: sve su bile ili odveć debele ili odveć tanke; srednje kao da su nestale.

Obratio sam se zato ljubaznim bibliotekarima, a oni su na moj upit rezignirano slegnuli ramenima. Rekli su mi da nije nikakvo čudo što ne nalazim ono što tražim, jer i svi drugi čitatelji traže upravo takve, srednje knjige, ni odveć debele, ni odveć tanke. Nije mi izgledalo vjerojatno da baš svi upravo tih dana kreću na more, pa sam zato provjerio vlada li potražnja za knjigama srednje debljine samo ljeti ili i inače. A knjižničari su mi odgovorili da je riječ o konstanti koja vrijedi za cijelu godinu. To mi je dalo misliti. Šetkao sam se između onih polica i zagledao sveske na njima, te se pitao zašto naši ljudi traže baš srednje knjige, a debele i tanke neće.

Razmišljanje sam započeo od debelih knjiga, jer mi se učinilo da to i jest veći problem. Jer, svjetski hitovi odreda su debele cigle i jedva da je i moguće zamisliti uspješnicu tanju od pet stotina stranica. Upitao sam se potom odakle ti hitovi dolaze, i zaključio sam da dolaze sa Zapada. Zapad, dakle, voli debele knjige, a mi ih ne volimo. A što inače razlikuje nas i Zapad? Ja bih rekao da nas razlikuje odnos prema radu. Rad je kod njih najvažnija stvar na svijetu, i sve što želi imati nekakvo dostojanstvo nastoji se predstaviti kao rad. Tako je i s čitanjem. Čitanje, doduše, jest kraćenje vremena, ono jest razbibriga, ali se pretpostavlja da je i korisno, da čovjeka poučava i odgaja, pa dakle ima u sebi elemente učenja, što znači rada. A da se i ne govori kako se rad pretpostavlja na piščevoj strani: po debljini knjige lijepo se vidi da je on u svoje djelo uložio ozbiljan trud, te da je već zbog toga zaslužio priznanje.

Kod nas je, dakako, obratno. Rad nije ni na kakvoj osobitoj cijeni, nego je na cijeni zezancija i lagodan život, jer ništa nije od toga važnije. Takvo se shvaćanje svijeta onda neizbježno proširuje i na čitanje: za nas je čitanje razonoda, dokolica, nešto što mora biti lagodno i lako, inače nema nikakva smisla. A iz toga neizbježno proizlazi da knjiga ne smije nikako biti debela, jer je za njezino savladavanje potreban napor, koncentracija, gotovo bi se reklo i rad, a rad mi izbjegavamo. Vidi se to i ako stvar promotrimo s aspekta pisca: kako da vjeruješ nekomu tko je – umjesto da na brzinu skupusi kakav hit – namrčio onoliku količinu papira? Kako da vjeruješ nekomu tko knjigu shvaća toliko ozbiljno da je na njoj kadar toliko dugo raditi? Ukratko, debele knjige nemaju nikakvih izgleda.

Dobro, onda bi nekoga izgleda morale imati tanke? Ali, bibliotekari jasno i glasno kažu da ni one ne idu, nego idu samo srednje knjige. Ako smo, dakle, objasnili nepopularnost debelih knjiga, koji je razlog za nepopularnost tankih? Meni se čini da je i tu stvar u odnosu prema radu, i to u licemjernu odnosu prema radu. Naši ljudi, naime, ne vole raditi, ali nisu kadri da to sebi i drugima priznaju. Radije tvrde kako rad silno cijene i uvažavaju, pa se uvijek i nastoje predstaviti kao osobe koje mnogo rade. A ako je čitanje rad, onda je odmah jasno i kakva može biti sudbina tankih knjiga.

Jer, kad čovjek čita tanku knjgu, onda je s tom knjigom začas gotov, i ni po čemu se ne vidi ni da se naradio ni da se namučio. Nitko mu i neće vjerovati ako štogod slično ustvrdi. Ne izgleda, uostalom ni dovoljno ozbiljan, kad ide čitati tanke knjige. Naši ljudi žele ostaviti dojam da rade, a da se pritom ne umore, žele ostaviti dojam da ulažu u sebe, a da pritom ne potroše mnogo vremena. A tanke knjige, dakako, nisu pogodne za takve trikove, mnogo su pogodnije srednje.

I, to vrijedi čak i za profesionalne čitače, za kritičare, jer i oni su naši ljudi, baš kao vi ili ja. I oni pišu ponajviše o knjigama srednje debljine, i njih dižu u nebesa. Debele knjige traže od njih previše napora, a tanke ne ostavljaju dojam da se kritičar oko njih morao truditi. I, zato danas najbolje idu srednje knjige, njih i nakladnici najviše traže: prije nego što upitaju autora o čemu njegovo novo djelo govori, zanima ih koliko je rukopis dug.

Ali, mene je kopkalo što sve to skupa govori o nama i o našoj kulturnoj sredini. Pa, kad sam se već našao u biblioteci, nastavio sam njuškati po onim policama u nadi da će mi one otkriti nešto od onoga što me zanima. I, doista su i otkrile. Budući da je riječ o dobro organiziranoj knjižnici, knjige su u njoj grupirane ne samo po strukama, po abecedi i po drugim sličnim kriterijima, nego također po tipu publike kojoj su namijenjene. Zato posebno stoje knjige za predškolsku djecu, pa za školsku, pa za tinejdžere, i napokon knjige za odrasle. I, zapazio sam ono što bi zapazio i svatko drugi na mom mjestu: kako se čovjek kreće kroz te odjele, tako i svesci postaju sve deblji. Najtanje su slikovnice za sasvim male klince, malo su deblje knjige za školsku djecu, a najdeblje one za odrasle.

I, eto zaključka: srednje knjige – onakve kakve sam ja tražio za svoje ljetovanje – mogu se najlakše naći na tinejdžerskom odjelu. Pa ako i naši odrasli čitatelji traže upravo knjige te duljine, onda je jasno i gdje se nalazimo kao društvo: u pubertetu. Nismo još prestali biti djeca, ali još nismo ni odrasli. Dokaz je tomu i naše pomodarstvo: i debele i tanke knjige spremni smo čitati ako su strane, a ako su domaće, zaobilazimo ih.