Slučajni susreti

Slučajni susreti

Dojam nesusretanja, prolaza, nastavka kretanja u nekom drugom smjeru poentira rezanjem na neobičnim mjestima, po sredini tijela šetača, malog dijela glave ili ponekad samo hvatajući djeliće ljudi oko ugla koji je središte fotografije

Posljednjih dvadeset godina Vladimir Birgus, veliki češki teoretičar, radi fotografije u boji. Njegove prijašnje crno–bijele fotografije bile su više društvene, kako ih sam zove. Ljudi su na njima pokazivali jad, siromaštvo, osobni otpor društvenoj, tada komunističkoj, represiji. Birgus se okrenuo boji kako bi bolje izrazio svoje osjećaje. Sve fotografije nose naziv Neopisivo, jer on vjeruje kako je to najbolja riječ za opis i fotografija i osjećaja koje izazivaju. Usporedno s uporabom boje Birgus se počeo koristiti još jednom tehnikom. Snimajući rezao bi kadar na naizgled nelogičnim mjestima, koja bi se ipak prikazala kao savršeno i precizno točna i kao upravo ona koja dodatno poentiraju fotografiju, ujedno bez iznimke unoseći osjećaj nedovršenosti, još nekog htijenja, mogućnosti.

Na fotografijama uvijek se nalaze različiti ljudi, prizori toliko odvojeni jedni od drugih da gotovo stvaraju dojam kao da je riječ o fotomontaži, o umetnutim različitim životnim pričama.

Taj dojam postignut je jer nedostaje bilo kakva komunikacija između likova na fotografiji, oni doslovce nemaju nikakve veze jedni s drugima i samo su u prolazu, ne susrećući se. Dojam nesusretanja, prolaza, nastavka kretanja u nekom drugom smjeru poentira rezanjem na neobičnim mjestima, po sredini tijela šetača, malog dijela glave ili ponekad samo hvatajući djeliće ljudi oko ugla koji je središte fotografije.

Učinak je jednak kao u scenama u filmu Kava i cigarete Jima Jarmusha, u kojem je u svakoj sceni prikazan uvijek isti kadar stola za kojem uvijek razgovaraju po dvoje i gdje u kadru uvijek nedostaje mali gornji dio njihovih glava. U filmu nijedna komunikacija nije uspjela, likovi se nisu zaista uspjeli susresti u razgovoru i odrezani kadar govori upravo o tom neuspjehu, stvarajući u gledatelja tjeskoban osjećaj frustracije. Kod Birgusovih fotografija komunikacija se nije ni dogodila niti je u prilici dogoditi se. Ljudi iz različitih svjetova susreću se jer žive na malom prostoru – u gradu. Njegovi odrezani kadrovi tako više svjedoče o fenomenu ulice. Savršena kompozicija stvara od prizora apstraktnu sliku govoreći o nekoj novoj ljepoti, koja bi mogla prouzročiti magiju. Boja fotografija pridonosi magiji, praznina fotografije ne stvara osjećaj tjeskobnosti; ljudi su sami u gradovima, to je činjenica, to je jednostavno tako, kao da poručuje autor. A magija nespojivoga u savršenom kadru budi nadu da bi jedan od likova iznenada mogao učiniti nešto nepredvidivo i progovoriti sa svojim susjedom.

To što je riječ o uvijek različitim gradovima nema nikakve važnosti za Birgusove fotografije, osim što su jedni gradovi ipak fotogeničniji od drugih, kao što komentira autor. Fotografije su se mogle dogoditi u bilo kojem gradu, uz naznaku da je važno da je mjesto događanja upravo grad, a različitost gradova govori osim o želji autora da putuje i da u novim prizorima dobiva svježinu percepcije i o univerzalnosti izgubljenosti, praznine, samoće koja je način života u gradu.

Nada da će se komunikacija dogoditi, i da ona postoji, a njezina je magija na fotografijama koje usprkos praznini nisu nimalo tjeskobne, vidi se u najnovijem smjeru kojim kreće Birgus još skrivenu od javnosti – portretima.

Dina Ivan