Roman u mijenama

»Republika«, mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo, gl. ur. Ante Stamać, Društvo hrvatskih književnika i Školska knjiga, br. 5, Zagreb, svibanj 2007.

Novi broj »Republike« donosi zanimljiv tekst Branimira Bošnjaka, koji, pišući o hrvatskoj proznoj praksi od sedamdesetih godina prošloga stoljeća sve do pojave blogera, otvara nekoliko tema koje problematiziraju položaj i mijene žanra romana u postmodernoj stvarnosti, obilježenoj promjenama u sustavima vrijednosti koje su utjecale na poimanje i karakteristike proze, kao i umjetnosti općenito. Unatoč povremenim priklanjanjima novostima, hrvatsku prozu posljednjih desetljeća, kako zaključuje Bošnjak, obilježava istodobno prakticiranje različitih estetskih predznaka, no takva polifoničnost danas se pokazuje problematičnom za izučavanje, jer je stanje u proizvodnji književnosti određeno idejom literature za jedan dan i vodi samo zaboravu aktualnoga književnog djela – koje će se već sutra zamijeniti novim. Takvo percipiranje umjetnosti Bošnjaka navodi na razmatranje postmodernističke ideje ahistoricizma i zaključak kako je baš pravo na diskontinuitet postalo jedno od najviše zlorabljenih praksi pisanja na prelasku stoljeća – u društvu kakvo jest ideološke su paradigme zamijenjene tranzicijskim potrošaštvom, pa ono što se u književnosti i umjetnosti doima kao brza smjena umjetničkih moda zapravo briše bilo kakvu potrebu za vrijednostima, pretvarajući ih u porugu. U podlozi svega, jasno, stoje česte mijene političkog arbitra i kontrolora tržišta, a u takvoj situaciji postmoderna kao projekt koegzistencije raznovrsnosti umjetničkih postupaka samo naočigled odaje dojam silne agilnosti i bogatstva ideja – koji zapravo leže na temeljima ravnodušnosti i poraza. Bošnjak se pita na koji način u takvoj situaciji može funkcionirati roman, žanr koji propituje racionalnost i cjelovitost svijeta i smislenost ljudske preokupacije istim, odnosno koji uspostavlja stanovit odnos sa zbiljom. U analizi otvara nekoliko tema, pa tako razmatra hrvatsku situaciju u kojoj je cezura rata i razaranja na dramatičan način otvorila pitanje odnosa književnosti i stvarnosti, te odnos spram tijela i tjelesnosti – referentne tematske točke u suvremenoj književnosti – koja se javlja i u djelima domaćih autora (tematika anoreksije i bulimije, boli i sl.), pri čemu nadzor nad vlastitim tijelom kao posljednjim artefaktom zbilje postaje jedina mogućnost kontrole u zahtjevnoj stvarnosti. Pojam zbilje, pak, dobiva posve novo značenje uspostavom virtualnog prostora, a na književnu scenu donosi i novi oblik romana u nastajanju – blog. Umjetnost time ulazi u područje neprestane sadašnjosti te beskonačne reprodukcije, ostavljajući svijet ispražnjen od značenja, odnosno dokidajući razlike zbiljskog i virtualnog, a to je ujedno i posljednja tema Bošnjakova ogleda.

Tema broja posvećena je generativnoj antropologiji, i svojevrstan je nastavak na prije nekoliko godina objavljen pregled učenja Renéa Girarda. Ovaj se put Antun Pavešković bavi Girardovim nastavljačem i studentom Ericom Gansom, a prilozi su, uz kratko podsjećanje na Girardovu teoriju, usmjereni na povezanosti, ali i bitne razlike među učenjima tih teoretičara. Uz Paveškovićev uvod, čitamo ulomak iz djela Podrijetlo jezika te opsežan intervju s Ericom Gansom.

Među prilozima ovoga broja vrijedi još izdvojiti dva literarna kojima se, iako je riječ o posve različitim autorima, poveznica može pronaći u ideji o fragmentarnom ustroju svijeta. Dok Danijel Dragojević u kratkim poetskim i proznim tekstovima zapaža detalje svoje svakodnevice, španjolski pisac Ramón Gómez de la Serna svijet sažima u još kraću žanrovsku formu – tzv. gregueríu, najčešće svedenu na jednu jedinu rečenicu te zbog toga prozvanu i haiku u prozi. Ovog pisca, ni futurista, ni dadaista, ni nadrealista, te njegov književni izum, u prijevodu nazvan praskalice, predstavlja i prevodi na hrvatski Mladen Machiedo.

Ljubica Anđelković