Razbijanje stereotipa

Razbijanje stereotipa

Dinko Šokčević, Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata, Naklada Pavičić, Zagreb, 2006.

Psihoanalitički gledano, nacionalni stereotipi nužni su da bi zajednica opstala jer joj je uvijek potrebna izokrenuta slika o drugome kao praznom mjestu koje se može napuniti vlastitim strahovima, mržnjama i prijetvornostima, a pritom je najbliži susjed najčešće onaj kojega gotovo nikad ne vidimo u pravom svjetlu i kojeg najmanje poznajemo. Knjiga o stereotipima između Mađara i Hrvata autora Dinka Šokčevića iznimno je vrijedna povijesna studija koja opisuje »kako se u pogledu preko Drave mijenjala slika drugog«, odnosno kako su stoljetne povijesne, političke, gospodarske i kulturne veze dva naroda utjecale na nastanak predrasuda između njih. Autor se ponajprije usredotočuje na razdoblje nastanka nacionalnih pokreta i uglavnom obrađuje doba od 1790. godine do raspada Monarhije. To razdoblje praktički je jedino u zajedničkoj tisućljetnoj povijesti u kojem se slika onog drugog pojavljuje kao negativna, što će (unatoč dobrim odnosima još od srednjega vijeka) trajno obilježiti stajalište Hrvata o Mađarima kao imperijalistima koji su mađarizirali Hrvatsku, željeli uništiti njezinu kulturu, nacionalno tkivo i posvema je ekonomski osiromašiti. Tim predrasudama koje su se ugnijezdile u glave mnogih te postale sastavnim dijelom svakoga školskog udžbenika do današnjeg dana, Šokčević pristupa stručnom analizom u kojoj na nizu primjera pokazuje u kojoj su mjeri ti stereotipi povijesno neistiniti i kako se i danas neopravdano ponavljaju. Njihov zametak nalazi se u ilirskom razdoblju, kada se stvara slika o neprijateljskom narodu, koji (prema Gajevim riječima) čini »otok u slavenskom moru«, sprečavajući time ostvarenje panslavenske ideje koje su se Mađari bojali zbog straha od gubitka jezika i kulturnog identiteta. Šokčević upravo pokazuje da je tzv. mađarski imperijalizam svojevrstan rezultat toga straha od smrti jezika i nacije koja bi iščezla u panslavenskom moru, pa time svoju analizu čini ponešto drukčijom od ostalih povjesničara koji su se bavili tom temom.

Priča o tisućljetnom ugnjetavanju stoga se ispostavlja kao povijesna laž, što autor potkrepljuje brojnim primjerima prijateljstva nastala na temelju borbe protiv zajedničkih neprijatelja, prijateljstva koje je upravo zbog sukoba pri rađanju zakašnjelih nacionalnih ideja sredinom 19. stoljeća dovedeno u pitanje. Šokčević navodi i dvije neuralgične točke sa svake strane: za Mađare to je negativna uloga Jelačića kao i strah od jačanja austroslavenske nasuprot ugrohrvatskoj državotvornoj ideji, a za Hrvate to je državnopravno osporavanje Hrvatske i strah od mađarizacije. Upravo je pitanje mađarizacije jedno od najslabije tumačenih u povijesnim analizama, jer se pokazuje da nikakve ozbiljne prijetnje zapravo i nije bilo, te da su primjerice mađaroni bili veći domoljubi jer su zagovarali hrvatsko ime jezika, za razliku od iliraca, koji su ga željeli nazvati ilirskim. Povrh toga, slika Mađara kao tlačitelja u posvemašnjem je neskladu s ondašnjom ulogom Pešte kao središta kulturnoga života svih ne-mađarskih naroda, pri čemu se ne smije zaboraviti da gradovi poput Zagreba najveći kulturni i znanstveni procvat doživljavaju upravo za vrijeme mađarske uprave. Stoga je mađarski imperijalizam, povijesno gledano, posve drukčiji od primjerice srpskog, mletačkog ili austrijskog i s njima se nipošto ne može poistovjetiti. Autor opravdano navodi i kako je pitanje jezične asimilacije također promašeno, jer za vrijeme mađarske vlasti malo je tko govorio mađarski jezik, a ponajmanje ga se poznaje danas – tisućljetnoj zajedničkoj povijesti usprkos.

Knjiga pokazuje kako je negativna slika s obiju strana Drave kroz povijest više izraz iracionalnih strahova i nerazumijevanja, a manje pravoga neprijateljstva. Šokčević pokazuje da su takvu sliku širili i oni od kojih se to ne bi očekivalo: uz službena priopćenja, pamflete, novinske izvještaje i srodne dokumente, analiziraju se i protumađarska stajališta u djelima pisaca kao što su Kumičić, Šenoa, Gjalski i Matoš. Među ostalim, zahvaljujući i njima do danas je preživjela slika o divljim, temperamentnim i neciviliziranim Mađarima nasuprot kulturnim i uljuđenim Hrvatima, čemu je u posljednjih pedesetak godina dodan i klasičan stereotip zaostale socijalističke zemlje. Ova povijesna studija osim znanstvene i publicističke vrijednosti ima i onu simboličku, koja se odnosi na obostrano ispravljanje povijesnih zabluda, što autoru omogućava njegova dvostruka optika (dobro poznaje oba jezika i povijest obiju zemalja). Neke od tih zabluda (negativne slike o Josipu Jelačiću i Lajosu Kossuthu, krvoločnim ilircima i konzervativnim mađaronima) na zadovoljavajući su način (sine ira et studio) ovdje osvijetljene. Stoga bi raskrinkavanje ovakve nacionalne karakterologije iz pozicije historiografije i publicistike trebalo poslužiti za nestanak stereotipa, odnosno kao primjer za bolje razumijevanje dvaju naroda koji su, stjecajem nepovoljnih povijesnih prilika, uvijek bili upućeni jedni na druge i tijekom devet stotina godina nijednom nisu zaratili.

Tonči Valentić