Ravno do sredine

Ravno do sredine

Što se mene tiče, rock’n’roll na ovim prostorima odavno je propao. I prije nego što je Johnny odlepršao u egzil, preostali rockeri počeli pjevati budnice, a rock-kritičari kovati mitove o Miši-Mati i objavljivati kuharice. Dakako, daleko prije nego što je fikcionalni Struja iz benda Kad je prljavi Harry sreo prljavu Sally, stvoren u scenarističkoj kuhinji Gorana Kulenovića, pristao svirati na svadbi u njegovu prvom cjelovečernjem filmu Pjevajte nešto ljubavno. Zagrebački redatelj (rođen 1971) može žaliti što je bio premlad da bi uhvatio posljednju žestoku rock’n’roll-kompoziciju s početka osamdesetih, danas rasutu i iskompromitiranu. Nostalgiju je na neki način već iživio u spotovima za Hladno pivo, a potom i u srednjometražnom igranom filmu Ravno do dna, posluživši se u njemu ne samo naslovom albuma nego i glazbom kultne Azre. Ta sporovozna crna komedija iz središta Zagreba, združena sa Sigurnom kućom Kristijana Milića u omnibus 24 sata, bila je odveć radikalna za procvale populističke standarde hrvatske kulture, prikazujući generaciju kojoj je mnogo toga oduzeto, pa joj je preostalo samo smucanje po lokalnim birtijama i pustim drvarnicama – u ime pića i krvoprolića. Bolje je, glede gledanosti, išlo s televizijskim Bitangama i princezama, kultnim sitcomom, nakon kojega redatelj, zapamćen i po duhovitoj dokumentarističkoj subverziji hrvatskog papofilstva iz studentskih dana i sredine devedesetih (Papa was here – zapisi jednog nevjernika), zaviruje u rokersku garažu, ali je scenaristički potkupljuje malograđanskom svadbenom gažom.

U srazu tih dviju ideologija, ili bolje reći, životnih stilova, Kulenović je našao dramaturšku osovinu (romantične?) komedije, ali i usput pokušao pomiriti dvije moguće struje u gledalištu, pa se kao scenarist našao na sličnoj žeravici koju je podmetnuo svojim tvrdokornim rockerima. Da bi namaknuli novac za snimanje dema, njih četvorica (Ivan Herceg, Hrvoje Kečkeš, Ivan Đuričić i Ivan Glowatzky), pod budnim okom zaluđenih fanova iz susjedstva i paskom lokalnoga policajca (Enes Vejzović) preko volje navježbavaju omraženi šlagerski repertoar u garaži. Lideru Struji (Herceg) to nikako nije pravo, a ima problema s ocem pijancem i s neočekivanom trudnoćom bivše djevojke, razmaženice iz potkožene obitelji (Olga Pakalović), od koje je bend uzalud očekivao pomoć kako bi izbjegao kompromitiranje na vrlo neugodnoj svadbi. Tako izgleda glavnica peripetije za novi sitcom, u kojem će se, okupljeni na piru u akcijskom finalu, iz neke nevolje morati ispetljavati gotovo svi likovi komedije.

U svakom slučaju, Kulenović je naučio vezati i razvezivati situacijske petlje. Likovi su mu karakterno i tipski izdiferencirani, radnja prohodna, a mizanscenska rješenja domišljato eksploatiraju zagrebačke eksterijere i pomno birane interijere, poput zahoda u kojem Damir Lončar (otac mlade) i bubnjar benda (Kečkeš) stiješnjeni puše joint u jednom od urnebesnijih trenutaka filma. I cijela komedija, u kojoj svi glumci vrlo dobro funkcioniraju, mogla je biti urnebesnija, daleko dinamičnija, da je Kulenović skraćivao pojedine dijaloge i svodio ih na funkcionalniju mjeru kojom se ne poništava duhovitost replika. Tu se ipak nije uspio otrgnuti televizijskim navikama brbljačkoga zabavljanja dokona pučanstva.

A što je s rock’n’rollom? Ima ga, možda s učinkom koji nastaje nakon miješanja crnog piva i šećerne limunade, a svakako s potpisom Hladnog piva. Premalo ili previše, teško je reći, kao što je teško Pjevajte nešto ljubavno okrstiti rock’n’roll-komedijom. Komedija sigurno jest, relativno uspjela, po mjeri nekakve sredine. Rock’n’roll je ionako propao, što se još mladom Kulenoviću ipak ne bi trebalo dogoditi.

Diana Nenadić