POEMA LJETA

POEMA LJETA

Pavao Pavličić, Ljetno kino, »Vijenac«, 349-350-351, Zagreb, 19. srpnja 2007.

Kao što ljeto doživljavamo (obično) na nekom drugom mjestu, pa se prisjećamo Rimbaudova iskaza da je pravi život negdje drugdje, tako smo u napasti da ljetu pripišemo stanovitu ekstratemporalnost i ekstatičnost. Kult ljeta i radosti ladanja prastare su teme od antike do renesanse, koje su nadahnule i neka vrijedna djela hrvatske književnosti od Hektorovića do Nazora. Doživljaju ljeta iz pretežno neliterarnoga kuta posvetio je Pavao Pavličić poetsku prozu Ljetno kino. Ona se može svrstati među one autorove spise u kojima se on, odustajući od pisanja romana, priklanja vizuri »male povijesti« te se bavi semiologijom svakidašnjeg okružja, njezinim predmetima i ritualima.

U pristupu toj temi Pavličić je nostalgičar, koji priziva sjećanja na davna ljeta kad se pojavilo ljetno kino, ta više civilizacijska nego tehnička inovacija koja danas polako odlazi u muzej uspomena. Bijaše to vrijeme kad filmski medij nije nudio samo kratkotrajnu iluziju, nego je postajao sredstvo osvajanja i podčinjavanja zbilje: »Širili smo svoj doživljaj u prostoru i u vremenu. U prostoru tako što smo ljetno kino – i sebe u njemu – vidjeli kao dio velikoga filma što obuhvaća i naš grad i njegovu okolicu i cijelu zemlju, prikazujući mnogo radnji odjednom. A u vremenu tako što smo razdoblje od lipnja do rujna stali promatrati kao film i onda kad nismo bili u kinu.« Taj osjećaj srž je očaranosti ljetom koja nas ne napušta ni danas: »Na vratima ljeta uvijek treperimo od uzbuđenja i uvijek imamo osjećaj da smo nešto veliko postigli time što smo ga se domogli. I uvijek se spremamo gledati veliki film u boji koji nikako ne prestaje i obuhvaća nas.« Metafora ljetnog kina prenosi nam prostor felinijevski guste nostalgije za zavičajem, koja nekim svojim pitoresknim sekvencijama priziva i čežnju za ljetom. »Objasnilo nam se da samo ljeto nije ništa drugo nego ljetno kino.«

Istodobno dok se radujemo ljetu kao bijegu u neku budućnost oslobođenu opasnosti svakodnevice, ljeto nas, prema Pavličiću, projicira u idealnu punoću koju ima samo prošlost potvrđujući opažanje da se naša sanjarenja najbolje razvijaju po uzoru na ono što je bilo. To je sve ono čemu je vrijeme dalo kakvoću tipskog i ponovljivog. Užitak u (arhe)tipskom i općem, a otklon od pojedinačnog, jedna je od bitnih značajki Pavličićeva Ljetnog kina. Primjeri za to u njegovu tekstu teško se mogu iscrpsti. Jedan je takav tip karakterističan za ljeto: knjiški moljac, ljubitelj književnosti koji odvraćen od zraka ljeta traži umjetno ozračje antikvarijata i odbija podčiniti se apsolutizmu ljeta.

Licitiranje metafora ljeta poput ukrasnih pridjeva još je jedna od značajki Ljetnog kina, teksta ponžovske postupnosti kojemu se ne žuri jer uvijek nalazi dodatnih prilika za užitak u usputnom. Tako zalazeći pod kožu užitku u ljetu, Pavličić će reći: »Ljeto je šarena havajska košulja... Havajska košulja sili čovjeka na veselje i neozbiljnost i uvjerava ga da će to stanje trajati zauvijek«. Toj tipskoj metafori ponuđen je i antitip: »Na taj kostim nisu pristali starci. Njima ljeto nije uspjelo odjenuti šarenu košulju, jer oni su sve vrijeme hodali u sakoima, u prslucima, sa šeširima na glavi. Oni ne samo da su znali da će sve proći, nego su znali da je to isto kao da je već i prošlo.« Kao malošto drugo, ljeto je element, osobita doživljajna cjelina, cjelina koja usprkos intenzivnom trošenju svih i svega uvijek ostaje – o tome nas poučava medij radija – cjelina u koju se slijeva sve i onda kad se njegovoj poruci nešto naizgled suprotstavlja: »Radio lijenomu spavaču prenosi cjelinu ljeta, i uvjerava ga da je ljeto tu, da se može uzeti i trošiti, ali da je nepotrošivo... Ljeto je posvudašnje i posvemašnje, sve je njime prožeto i to u njemu najbolje.«

U svim navedenim spekulacijama između vremena budućeg i vremena prošlog, među kojima posreduje ljeto, Pavličić samo jednom spominje riječ vremeplov. Riječ je u konkretnom slučaju o zraku prošlog ljeta, koji se zadržao u torbama i koferima, kao da torba ili kofer služi kao vremeplov više nego za konkretnu svrhu. Ali i inače problem dobitka vremena pred svim onim što vrijeme pojedincu otuđuje srž je uporabe ljeta po Pavličiću. Dakako da je pisac, skriven u bezličnoj zamjenici mi, povlašteni putnik tog vremeplova premda on sebe inače izuzima kao književni deus absconditus, on presuđuje u pitanju bitnih značajki vremena.

Poetika očevidnosti koju Pavličić primjenjuje u Ljetnom kinu dolazi do izražaja u tome što pisac zapravo projicira subjektivne dojmove da bismo ih osvijestili kao iluzije konkretnog. To se postiže uporabom nadrealističke metafore, što većom razdaljinom između uspoređenog i usporeditelja, primjerice kad Pavličić uspoređuje titranje slike ljetnoga krajolika s vibracijom kamiona s upaljenim motorom: »Krajolik treperi onako kako trepere stranice kamiona koji stoji na mjestu s upaljenim motorom, kad je čovjeku koji govori na tom kamionu glas isprekidan, i kad mu i sve što gleda također titra pred očima. Djeci se čini da ispod krajolika, negdje u dubini, rade nekakvi strojevi i da su to što sad gledaju njegove vibracije.« Metafore su način posredovanog usklađivanja s predmetom, koje osvješćujemo istodobno osvjedočeni koliko nas posredovanja udaljuju od predmeta, oduzimajući nam nadu da ćemo ga ikada dosegnuti. »Osim na jedan način: tako da se s njim uskladimo, tako da i mi počnemo skupa s njim treperiti... Ostaje, dakle, još samo malo, treba učiniti još neznatan napor, pa da se sve poklopi. I, djeca počinju svirati u travke stisnute između palaca na rukama: pušu u njih, travke puštaju, titrav prodoran zvuk.«

Ako ljetna kina više ne postoje, nije nestalo njihovih nekadašnjih posjetilaca. Današnji potrošači ljetnih užitaka nemaju mnogo zajedničkoga s gledaocima velike iluzije ljeta. U teškoći da zbog oskudnog svjetla snime izlazak sunca, navodi Pavličić, filmaši se utječu triku: snime zalazak sunca, pa se film projicira naopako. Tako i mi, poklonici velike iluzije ljeta: metafizičkim trikom, projiciramo svoj film naopako. »Umjesto da nam sunce – doslovno i metaforično – zalazi, ono nam zbog toga trika stalno izlazi. Umjesto da nam ljeta završavaju i zauvijek završe, ona svagda iznova počinju. Mi vrtimo film naopako, vrtimo ga uporno i sa strašću, činimo to svakoga ljeta, i to je sad naše ljetno kino.« U triku sa snimanjem izlaska sunca Pavličić je dao elegičnu prispodobu ljudskog života u težnji da, ma i po cijenu samozavaravanja, pobijedi smrt – na način možda kako se to postiže završnom arijom u tragičnoj operi.

*

Kao da se nastavlja na ozračje Čehovljevih drama, Pavličićevo ljeto napokon teži ispadanju iz okvira svima zajedničkog vremena. To nije ljeto industrijalizirana ljetovanja u hotelima s više zvjezdica, to je ono ljeto koje se najbolje osjeća u zabačenim ljetovalištima, recimo u Šipanskoj luci. Tamo ono neposredno graniči s melankolijom jeseni koja se pruža iz dubokih sjena mjesnog perivoja: ljeto nepodložno diktatu vremena aktivnijeg dijela svijeta, usporeno ili zaglavljeno u slijepoj ulici vremena, vrijeme bezizlazna sanjarenja.

Na kraju, razgovor o književnim vrstama. Pisao sam ovaj tekst s namjerom, između ostalog, da govorim o Pavličićevu Ljetnom kinu kao o dugoj pjesmi u prozi ili, ako hoćete, o ciklusu takvih pjesama. U Ljetnom kinu barem je isto toliko proznih dužina i opisnosti, što govori o tome da ga je pisao prozaik, koliko i poetskih pokrata i sinteznih pogleda što odaju pjesnika koji je skriveni junak te proze. Na kraju, cijeli tekst kao sustav metafora usmjeren je konceptualno izbrušenoj slici naopakog filma u zaključnoj slici ljetnog kina, koja nas spekulativnim sažetkom vraća iz opisnog u bitno.