Pinina haljina

Pinina haljina

Olja Jelaska svakako se izborila za mjesto u suvremenoj hrvatskoj glazbi različitošću koju ne treba nužno svoditi pod etiketu žensko skladateljsko pismo

Jedna od tema ovogodišnjega Muzičkog biennala u Zagrebu bila je žensko skladateljsko pismo. Kao svojevrsna naknada za povijesnu štetu učinjenu glazbeno nadarenim ženama koje svoj talent nisu mogle podastrijeti javnosti, ona nije ni po čemu implicirala postojanje zajedničkoga stila ili drugotnosti naspram dominantne struje muške glazbe. Ništa takvo ne nastoji sugerirati ni nosač zvuka prve žene u Cantusovoj diskografskoj seriji Hrvatski suvremeni skladatelji, Olje Jelaska. Popratni tekst Marije Barbieri originalnost splitske skladateljice pronalazi u tretmanu izvanglazbenog, u čijoj su pozadini prije regionalno-mediteranski nego rodni obrasci. Ipak, promotrimo li način na koji se skladbe kao što su Pinina haljina, Na dnu mora ili Tamariska odnose prema svojim naslovima, zapazit ćemo da je njihova izvanglazbena logika ponajprije impresionistička. Po toj se logici skladbe Olje Jelaska s CD-a doista ponešto razlikuju od dominantno strukturalističke (sada već ponešto stare) škole hrvatskoga suvremenoga skladateljstva, premda pokazuje kako joj je u pojedinim elementima i prilično bliska.

Osim mediteranske flore i faune te haiku-poezije na izvanglazbenoj razini, impresionističkoj liniji u skladbama Olje Jelaska mnogo pridaje i njezin odnos prema instrumentalnim bojama. Nasuprot interesu za novi zvuk, koji je odredio hrvatsku avangardnu glazbu, Olja Jelaska je, naime, kolorist koji znatiželju zadovoljava instrumentacijom. Sklonost svjetlijim tonovima evidentna je u istaknutosti flaute, klarineta, vibrafona i gitare, a posebno je zanimljivo promotriti kako se ti instrumenti kombiniraju međusobno te s konvencionalnijim gudačkim aparatom. U Tri meditacije o istini gudački kvartet nije kompaktan te je pretežito u pozadini, dok zvučnom slikom dominiraju sopranska dionica sa svojim haiku-tekstom (u, nažalost, neadekvatnoj izvedbi Davorke Horvat) te, u manjoj mjeri, udaraljke i klarinet. U Kaleidoskopu njega se gotovo i ne percipira kao cjelinu jer je ravnopravno integriran u homogeni komorni slog. Tamariska je pak koncipirana kao dijalog između flaute i gudačkog kvarteta, koji su međusobno suprotstavljeni, ali se i prožimaju, te je u tom smislu slična skladbi Duo, u kojoj svojevrsnim etidama tehničkih i kolorističkih mogućnosti u pomalo eteričnoj kolorističkoj kombinaciji dijalogiziraju flauta i vibrafon. Gitarom se Olja Jelaska koristi jednako dosjetljivo kada za nju piše komorno (Pinina haljina za gitarski trio) i solistički (Tri slike). Premda se nekim skladbama može prigovoriti zbog nedostatka izrazitosti, čemu ne pomaže mjestimični dojam ekspresivne i formalne suhoće, svakako obećava činjenica da je, usporedimo li ga s najstarijom skladbom sa CD-a, udaraljkaški konvencionalnom Na dnu mora iz 1996, Kaleidoskop, koji je nastao 2002, djeluje daleko svježije i manje preuzetno. Olja Jelaska svakako se izborila za mjesto u suvremenoj hrvatskoj glazbi različitošću koju ne treba nužno svoditi pod etiketu žensko skladateljsko pismo.

Ivan Ćurković