PAVLETIĆEVA OKOMICA

PAVLETIĆEVA OKOMICA

Često se govori o golemoj stvaralačkoj energiji kojom je Vlatko Pavletić promicao visoke estetske vrijednosti u našoj kulturi, usustavljujući ih kao novi kriterij, odnosno, kao nove standarde. Jednako snažan glas čuje se i o njegovim brojnim aktivnostima započetim već u đačkim i studentskim danima, koje su, kao što znamo, s vremenom bivale brojnije i, dakako, važnije, a napose u razdoblju njegovih zrelih muževnih godina, kada pokreće i sudjeluje u kapitalnim projektima za našu kulturnu i nacionalnu povijest.

Tako mu je život bio obilježen tim dvjema temeljnim sastavnicama, onom koja se prepoznavala u širenju prostora kolegijalne suradnje, u pokretanju književnih časopisa, (»Izvor«, »Krugovi« , »Kolo«, »Kritika« i dr.), uređivanju biblioteka, Pet stoljeća hrvatske književnost, jedinstvene i reprezentativne knjižnice Arion, da spomenemo samo neke u izdanju Matice hrvatske i, dakako, njegovom plodnom pisanom riječju, ostavljajući nam u nasljeđe brojne eseje i studije, od kojih mnogi među njima imaju neprolaznu književnu vrijednost. Naime, neće se samo govoriti o njegovu iznimno važnu književnom djelu, jer je ono teorijski akceptirano te znanstveno i kritički poticajno u daljem istraživanju velikih opusa Tina Ujevića, Ivana Gorana Kovačića, Matka Peića i brojnih drugih, nego i o njegovu snažnu i trajnu promicanju slobode kao temeljne pretpostavke za stvaralaštvo u kojemu se ostvaruje punina umjetničke i ljudske naravi. Upravo će Pavletićev primjer biti paradigmatski u našoj sredini i zato što se tako strastveno i nesebično zalagao za humanistička načela otkrivajući svoju jednostavnu i iskonsku narav prožetu idealima čovječnosti i solidarnosti, pravednosti i međuljudske solidarnosti. Te je ideale provodio u svim razdobljima života, ne ističući ih parolaški i deklarativno, nego im je prije služio pretvarajući ih već poslovičnom radišnošću i dosljednošću u istinske vrijednosti svojega postojanja. A to je bilo razvidno i onda kada je u đačkim danima promicao prostor slobode u bezazlenim dječjim igrama, ili u mladalačkim godinama kada ih je još zanosnije zagovarao, ne posustajući ni u hladnoj tamnici komunističke strahovlade. Rast te Pavletićeve duhovne okomice pratimo cijeloga njegova života kao iskonsku čežnju za slobodom kojoj je težio svojim književnim djelom i političkim angažmanom. Ta okomica nikada nije bila prekinuta, ni u kušnjama i bolnim postajama kojima je prolazio, pa ni onda kada je kušnja bila drukčija i, možda, najteža, kada je obnašao najodgovorniju državničku funkciju, potvrdio je da te ideale istinski zagovara kao najviše vrijednosti, da su bili vrijedni odricanja i žrtve i da su nad svim, i nad svakim, da su njegovo neupitno opredjeljenje kao jedini humanistički zalog na kojemu je izgrađena europska uljudba u kojoj može i treba živjeti njegova slobodna i demokratska Hrvatska.

Na njima je i izgrađivao svijest o slobodi kao temeljnoj pretpostavki (i svojega!) stvaralaštva, a koja ga je tako snažno pokretala, gotovo Malrauxovom filozofijom akcije u prostor politike, u nadi da će ga ispuniti humanističkim idealima kojima je bio ispunjen i njegov život.

Milan Bešlić

Vlatko Pavletić, sveučilišni profesor, teoretičar književnosti, esejist i kritičar, političar; od 1990. godine ministar prosvjete, kulture, tehničke kulture i športa; od 1992. godine član Zastupničkog doma Sabora RH, predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu i u isto vrijeme: potpredsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti; od 1995. do 1999. predsjednik Hrvatskoga državnog sabora, zatim dva mjeseca privremeni predsjednik Republike Hrvatske, a od 2000. godine potpredsjednik Hrvatskoga sabora. Od 2004. u mirovini.

Rođen je 2. prosinca 1930. godine u Zagrebu. Pučku školu (1937-1941) i gimnaziju (1941-1949) polazio je u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao (hrvatski jezik i književnost) 1955. i doktorirao s disertacijom Stablo Ujevićeve poezije, 1975. Radio je kao urednik u »Vjesniku«, direktor drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (1958-1960), glavni urednik izdanja Matice hrvatske (1965-1972). Uređivao je kulturnu rubriku »Omladinskog Borca«, zatim tjedni kulturni prilog »Vjesnika«, »Vjesnika u srijedu«, »Telegrama« i časopise »Izvor«, »Krugovi«, »Republika«, »Literatura« i »Kritika«; sve to u razdoblju od 1949. do kraja 1971. u neprestanom kontinuitetu.

U »Krugovima« je 1952. objavio esejistički manifest Neka bude živost čiji je naslov bezbroj puta citiran, kao i naslov članka iz 1953. – Put zvan tolerancija.

Od 1960. docent, a potom redoviti profesor književnosti na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je predavao književnost jugoslavenskih naroda, velika djela svjetske književnosti i semiotiku književnosti.

U međuvremenu je godinu dana proveo u Parizu na studijskom boravku, a prethodno tri mjeseca u Italiji. Rezultat su toga članci, eseji i studije te knjige Baudelaireovi cvjetovi zla i Djelo u zbilji, a prije toga – niz članaka, prikaza i intervjua objavljenih u tiskovnim medijima i na radiju o kazalištima i književnosti u Italiji.

Bio je član uredništva biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti, a pokrenuo je i uređivao integralnu biblioteku poezije, prvi puta u nas, s autentičnim glasom pjesnika na gramofonskoj ploči Arion, knjižnicu temeljnih djela kulture Prometej i seriju Zlatna knjiga u Matici hrvatskoj, gdje je osim toga uredio nekoliko stotina knjiga naših i stranih pisaca od 1964. do 1972. Glavni je urednik fundamentalnih knjižnica Stoljeća hrvatske književnosti i Vrhovi svjetske književnosti. Sastavio je kritičke panorame, preglede i antologije: Hrvatska moderna, Sarajevo, 1960, Život pod reflektorima (antologija suvremene hrvatske drame), Zagreb, 1961, Hrvatski pjesnici između dva svjetska rata, Beograd, 1963, Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća, Zagreb, 1965, Zlatna knjiga hrvatskoga pjesništva, Zagreb, 1970, 1971. i 1990.

Pokrenuo je i u dugom razdoblju uređivao biblioteku Ključ za književno djelo u Školskoj knjizi.

Članom DHK postao je 1951. godine kad je bio i tajnik društva. Član je Matice hrvatske i PEN kluba, a od 1987. također član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u kojoj je šest godina bio potpredsjednik, a prije toga tri godine tajnik Razreda za književnost. Godine 1997. dobio je počasnu diplomu Bugarske akademije znanosti. Pojedini su mu tekstovi prevedeni na poljski, ruski, češki, bugarski, engleski i francuski jezik.

Od 1965. do 1967. bio je član Gradskog komiteta SK Zagreb ali je izbačen iz Komiteta i partije kao hrvatski nacionalist zbog Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika kojoj je jedan od sastavljača.

Godine 1972. uhićen je sa skupinom dužnosnika Matice hrvatske (Tuđman, Đodan, Veselica, Gotovac i dr.) i zatim osuđen na godinu i pol strogog zatvora kao hrvatski nacionalist, zbog »pokušaja rušenja i promjene državnog uređenja«.

Kao spomen na taj zloguki dan osnovao je s kolegama, suborcima, utamničenicima udrugu 11. siječnja 1972. čiji je prvi predsjednik izabran na četiri godine.

Od 1990. obnaša niz političkih i kulturno-političkih dužnosti; uz ostalo je bio umjetnički direktor Jadran filma i zamjenik predsjednika Vijeća za telekomunikacije. Od 1995. do 2000. godine član je Predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice.

Za svoj je dugogodišnji rad kao javni, kulturni i politički djelatnik bio nagrađivan. Nosilac je niza najviših državnih odlikovanja, a 2003. mu je dodijeljena nagrada Zlatni grb što ju je utemeljio Hrvatski sabor za zasluge u razvijanju parlamentarne demokracije i tolerancije.

Važnija su mu djela: Zvekir u ruci, Zora, Zagreb, 1953; Sudbina automata. Društvo književnika, Zagreb, 1955; Kako su stvarali književnici, Školska knjiga, Zagreb, 1956, 1959; Hrvatski književni kritičari I, II, Školska knjiga, Zagreb, 1958; Trenutak sadašnjosti, NIP, Zagreb, 1960; Ivan Cankar. Skopje 1961; Analiza bez koje se ne može, Zora, Zagreb, 1961; Drame Iva Vojnovića Ekvinocij, Dubrovačka trilogija, Školska knjiga, Zagreb, 1962; Goran njim samim, Suvremena škola, Beograd, 1963; Tin Ujević, Rad, Beograd 1966; Protivljenja, Znanje, Zagreb, 1970; Protiv barbarokracije, Nakladni zavod Marko Marulić, Split, 1971; Djelo u zbilji, Naprijed, Zagreb, 1971; Ujević u raju svoga pakla, Liber, Zagreb, 1978; Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1997; Obuzdani gnjev, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1978, 1998; Eseji i kritike, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1982.; Svjedok apokalipse, August Cesarec, Zagreb, 1983; Ključ za modernu poeziju, Globus, Zagreb, 1986; Klopka za naraštaje, Naprijed, Zagreb, 1978; Muški život, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad-Osijek; Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987; Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1996; Zagonetka bez odgonetke, Mladost, Zagreb, 1987; O poeziji Veselka Koromana i razgovor s njim, Svjetlost, Sarajevo, 1987; Kako čitati poeziju, Školska knjiga, Zagreb, 1988; Poetizacija životnih običnosti, Globus, Zagreb, 1991.; Baudelaireovi cvjetovi zla, Školska knjiga, Zagreb, 1993; Kako razumjeti poeziju, Školska knjiga, Zagreb, 1995; Tajna radne sobe, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1995; Misaono osjećanje mjesta. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1995; Kritički medaljoni. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1996; Ujević u raju svoga pakla, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1997; Obuzdani gnjev, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1998; Otvorena poetika Tina Ujevića. Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1998; Kurlanski bijesni čvor, Matica hrvatska, 2006; Prisjećanja o sebi i drugima, Epifanija, Zagreb, 2006.

Vlatko Pavletić umro je u Zagrebu 19. rujna 2007.