Opasne namjere

Opasne namjere

Otkako je snimanje gay filmova sve više postalo partijski zadatak, a ne filmski, kad se ta sintagma počela etiketirati kao žanr i identificirati u tematskom kontekstu, kao da se zaboravilo da je glavna obveza filmaša, bio on gay ili straight, snimiti dobar film. Zato u posljednjih desetak godina nisam vidio toliko mnogo dobrih i toliko mnogo loših gay filmova. No, umjesto da uvoze genijalnije izdanke toga žanra, poput, recimo, Téchinéovih Les Voleurs, naši distributeri kao da više preferiraju druge spomenute, pa Almodovar i dalje ostaje jedini inteligentni sineast u području gay filma koji je imao tu čast da uđe u hrvatske multiplekse, ne računajući na Anga Leeja, čiji je Brokeback Mountain bio više iznimka nego pravilo. Zato nije neobično da najveći dio njegovih lošijih izdanaka otpada na holivudsku gay komediju, koju naši multipleksi toliko favoriziraju, premda je riječ o jednom od onih zloglasnih žanrova koji eksploatira homoseksualne stereotipe na najodvratniji mogući način. Zato nas oni tjeraju da frustrirani učinimo ono što baš i ne volimo, dakle, da nanovo zazivamo zlatno doba Hollywooda, kojim su vladale face poput velikoga Billyja Wildera.

Jedan od najčudovišnijih izdanaka u recentnoj povijesti toga populističkog žanra naplavina je zvana In & Out s Kevinom Klineom, iza čije se lažne političke korektnosti kriju opasne namjere. A nije joj daleko ni klauniranje Robina Williamsa i Nathana Lanea u Krleci ili, još gore, vulgarno prenemaganje Cube Goodinga Jr. i Horatija Sanza u Ludom krstarenju. A negdje na pola puta između ta dva filma našla se i Duganova komedija s Adamom Sandlerom i Kevinom Jamesom, koja u isti mah eksploatira homoseksualne stereotipe, ali i pokušava plašljivo demontirati homofobiju. Svim tim naslovima zajedničko je to da je riječ o filmovima heteroseksualnih autora koji se poslovično obraćaju heteroseksualnoj publici. Dakako, nitko ne tvrdi da su samo deklarirani gay filmaši poput Haynesa, Arakija, Almodovara, LaBrucea, Ming–Lianga, Villaronge ili Téchinéa kadri snimiti inteligentan film o homićima, kao što ni crnačkim filmašima ne pripada ekskluzivno pravo da snime dobar film o crncima, ali ne stoji ni to da je gay film imun na heterofobiju. No, ono što iritira u filmovima o parovima poput Jerryja i Nicka na ludom pederskom krstarenju, te Armanda i Alberta u Krleci i Chucka i Larryja, autorova je predvidiva, neodlučna i konformistička mizanscena.

Dugan u filmu demontira stupove sveameričkog mačizma poput njujorških vatrogasaca, koji nisu tek patetično utjelovljenje američkoga poslijerujanskog heroizma u srcima svakoga predanog domoljuba što vješa američku zastavu nad ulazom u dom slatki dom, nego su pretvoreni u objekte homoseksualnog fetišizma, za što je dovoljno prelistati neku od brojnih gay pornostranica na internetu. To što je Dugan učinio s vatrogascima, Ang Lee na neki je način učinio s kaubojima, samo što Leejevu romantičnu tragediju sada zamjenjuje komedija. No, s tim rodnim ulogama mnogo se sugestivnije poigrao autor TV–serijala Vatreni dečki sa suludim Denisom Learyjem, premda iza Chucka i Larryja stoji itekako respektabilan scenaristički tandem Alexander Payne & Jim Taylor, koji su nas zaveli filmovima poput Stranputice i About Schmidt. A ni uvođenje lika dječaka koji se ne ponaša kao pravo muško nije nikakva novost u srednjostrujaškoj komediji, jer identični lik postoji i u popularnom TV–sitcomu Ugly Betty. Jasno, Duganu je moronska vulgarnost nasušna potreba jer njegova komedija bez nje ne bi bila ono što jest. No, kad Sandlerov junak u sudskoj završnici zamoli svoje heteroseksualne obožavatelje da više ne rabe uvredljivi izraz poput pedera, jer ga je i sam često rabio u prošlosti, pitanje je koliko će ga oni poslušati. Ovo je komedija koja se ionako brzo zaboravlja. A s njome i Chuckovi savjeti, koliko god oni bili iskreni i dobronamjerni. Zato priželjkujem dan u kojem će u hrvatskoj distributerskoj žabokrečini Chucka i Larryja zamijeniti Chuck i Buck.

Dragan Rubeša