OD BARBARIJE DO ARKADIJE

Izložba Milivoja Bijelića Et in Barbaria ego, e.i.b.e., HDLU – Galerija Bačva, Studio Josip Račić i galerija Canvas, Zagreb, 8–23. rujna 2007.

OD BARBARIJE DO ARKADIJE

Podrijetlom vezan uz Bribir, Bijelić je taj lokalitet izabrao za uprizorenje utopijske teme Et in Arcadia ego, čija je likovna paradigma Poussinova istoimena slika u Louvreu (1640–1645). Poigravanje višeznačnošću svojstveno je umjetniku koji je u tu svrhu osamdesetih godina instalirao koncept homo rebusa, čovjeka zagonetke, i za njega osmislio piktogram

Hrvatski slikar i grafičar Milivoj Bijelić (1951) osamdesetih se godina prošloga stoljeća preselio u Düsseldorf, ali je od 2005. ponovno aktivan u Hrvatskoj, kada osvaja nagradu na 39. zagrebačkom salonu s instalacijom pod naslovom Powered by e.go. Dio te instalacije čini otisak fotografije detalja slike Et in Arcadia ego Nicolasa Poussina, čime je Bijelić najavio budući projekt Et in Barbaria ego, instaliran od ovoga ljeta u Bribiru, koji će se odvijati sljedećih dvadeset godina. Riječ je o kulturno-socijalnom projektu kojega je cilj revitalizacija toga lokaliteta, sanacija ruševne škole i njezino pretvaranje u atelijer otvorenoga tipa koji će okupljati hrvatske i svjetske umjetnike i kulturne djelatnike.

U Galeriji Bačva postavljena je izložba koja širu javnost upućuje u ideju toga projekta i njegove ovogodišnje rezultate, koju su trebale pratiti i dvije usporedno otvorene izložbe u Salonu Josip Račić i galeriji Canvas. Nažalost, ona u Canvasu nije zaživjela zbog tehničkih razloga. U sredini kružnoga prostora Galerije Bačva nalazi se maketa škole na koju je prislonjen isječak Poussinove slike koji je dimenzijom nadilazi. Provirivši kroz okna umanjenoga modela škole pred nama se otvara kabinet čuda na zidovima kojega su radovi umjetnika sudionika projekta, a na podu otirač i crveni orijentalni tepih koji evociraju ugođaj topline doma – obilje citata, asocijacija i odnosa. Radovi su vrlo heterogeni, a njihova je poveznica isti prostor kojem su (simbolično) podešeni mjerama. Na zidovima dvorane projicirane su četiri videosnimke bribirskoga kraja iz ptičje perspektive Tonija Meštrovića, upućujući na četiri strane svijeta i totalitet kruga. Kraške visoravni i bijele kamene ruševine zidina arheološkoga lokaliteta Bribirska glavica, bijeli kameni kubusi bribirske crkve i zvonika s crvenim krovovima, kakvi se samo sporadično mogu zapaziti u krajoliku, iscrtavaju linije i oblike na zelenožutoj podlozi zemlje. Sivoplavi planinski lanci Velebita i Dinare zatvaraju taj arkadijski prizor prema jugu, iza kojih se pruža široko plavetnilo mora. U prostoru galerije smješten je i monitor na kojem su predstavljene varijante projekta rekonstrukcije (Mladen Škreblin) osnovne škole u Bribiru.

Podrijetlom vezan uz Bribir, Bijelić je taj lokalitet izabrao za uprizorenje utopijske teme Et in Arcadia ego, čija je likovna paradigma Poussinova istoimena slika u Louvreu (1640–1645). Višeslojna iščitavanja teme moguća su već u samu naslovu projekta / izložbe. Parafrazirajući utopijsku temu zamijenivši Arkadiju s Barbarijom, Bijelić omeđuje prostor djelovanja unutar parova suprotnosti kao što su realitet Bribira nasuprot utopiji Arkadije, pojmova kultura i barbarstvo, lokalno i globalno, javno i osobno. Bribirski se genius loci otima kandžama sveopće globalizacije, ali pritom projekt ima internacionalan karakter. Arkadija je utopija, iako stvarni lokalitet u Grčkoj, simbol Zlatnog doba i nezaobilazan topos europske literature i umjetnosti. Barbaria je pak izvedenica od imena antičko-liburnskog naselja Varvariae, koje se nalazilo na današnjem arheološkom lokalitetu Bribirska glavica, nadomak mjesta Bribira u Šibensko-kninskoj županiji, koje je važno kao prvo sjedište hrvatskih plemenitaša Šubića, poslije nazvanih Zrinski. Stoljećima su lokalitet pustošila ratna razaranja, tako da je Varvariae ime koje najbolje ilustrira njegovu sudbinu. Kontinuitet života se ipak u nekoj mjeri zadržao, ali kakva? Ulančavajući značenja pojmova njihovim suprotnostima, Bijelić sugerira povijesno-kulturni kontinuitet i njegov diskontinuitet.

Poigravanje višeznačnošću svojstveno je umjetniku koji je u tu svrhu osamdesetih godina instalirao koncept homo rebusa, čovjeka zagonetke, i za njega osmislio piktogram. Ideja je tog koncepta zaintrigirati promatrača pitanjima postavljajući mu zagonetke i ne dopustiti mu da zaspe te da umjetničko djelo shvati kao fenomen koji mu u slojevitoj višeznačnosti otkriva istine o svijetu i o njemu samom. Recentni radovi izloženi u Salonu Josip Račić pod zajedničkim naslovom U-Zor obznanjuju nam taj koncept. Nažalost, visoka je umjetnička razina radova ostala bez kvalitetne prezentacije. Izložba je poruka, sredstvo kojim umjetnik komunicira s javnošću, i stoga ju je vrlo važno shvatiti kao medij. Izložba bi trebala biti most između publike i umjetnika. Pokušavajući stoga preplivati rijeku koja dijeli moj svijet od svijeta umjetnika, ugledala sam pred sobom posve različite prizore: kadrovi iz blockbuster-filmova i marketinških oglasa, krajolici, povorka limene glazbe, skulptura zeca u vosku. Na slikama sam naišla na uvijek isti umjetnički postupak: na podlozi (papir, platno) otisnut je raster istkan umnažanjem piktograma homo rebusa, koji je potom ispunjen uljanom bojom ravno iz tube ili kistom nanesenim akvarelom u jednom potezu. Taj postupak koji je stvorio poentilistički pulsirajuće površine suprotstavlja konstrukciju u podlozi optičkom efektu titravosti što nameće misao o slici kao varljivu dojmu i iluziji koja nastaje u oku promatrača. U pristupu istodobno zapažamo referiranje i ironiziranje citatnosti (zec Josepa Beuysa, kadar iz filma Tango), koju umjetnik s jedne strane ističe kao bitnu odrednicu vremena u kojem živimo, a s druge je relativizira zbog saznanja da »Promatranja nisu apsolutna nego relativna u odnosu na promatrača. Promatranja utječu na promatrano« (Heinz Foerster). Neuhvatljivošću, a opet konstrukcijom, Bijelić izaziva paradoks, a umjetničko djelo postaje zagonetka koja se ne može riješiti interpretacijom, nego sunovraćenjem u doživljaj koji nudi prostor vlastite slobode i moguću Arkadiju. »Pokazat ću ti da temeljno počelo, koje ne poprima sliku, ne može biti pokazano ni izrečeno, nego se tka od mjeseca i pjenastih mjehura; sve jest i slobodno (je) od razaranja, jer je savršeno stvoreno ni u jednoj osobitoj formi« (A. R. Ammons).

Referirajući se na Beuysa, Bijelić je pokrenut idejom o prometejskom poslanju umjetnika čija vatra rasvjetljava prostore čovjekove slobode i kreativnosti, a time i mogućnost da Barbarija postane Arkadija. Bijelićev projekt Et in Barbaria ego ne zaustavlja se na upozorenju da jedan izniman povijesni lokalitet umire, nego nudi i rješenje: zgarište može ponovno postati ognjište ako imamo viziju i volju da je ostvarimo – put koji je najkreativnije utjelovljen u samu fenomenu umjetnosti.

Anita Zlomislić