Nedostižan uzor

Nedostižan uzor

Bio je čovjek velike karizme, njegov je osmijeh bio zarazan, uspijevao je uvjeriti da su ono što pjeva i način kako to čini najbolji. Sve je postizao glasom kojim je tako tehnički vladao da je mogao izvesti sve što je želio. Stilska elegancija i besprijekorno fraziranje davali su njegovim belkantističkim ulogama dodatnu dimenziju

»Mislim da je život za glazbu dobro utrošen život, i tome sam se posvetio«, rekao je jedanput Luciano Pavarotti. S glazbom i za glazbu živio je od najranijega djetinjstva. Rodio se 12. listopada 1935. u Modeni u obitelji pekara Fernanda, koji je imao vrlo lijep glas i pjevao u tamošnjem opernom zboru. U kući su se redovito slušale ploče Carusa, Giglija, Aureliana Pertilea i Tita Schipe, pa je Luciano od djetinjstva rastao sa snimkama velikih talijanskih pjevača dvadesetoga stoljeća i na njima učio. I kad se već otac nije profesionalno bavio pjevanjem, bilo je prirodno da to učini sin – isto tako iznimno pjevački nadaren. Prvu je poduku dobio u Modeni od nekada poznatog tenora Arriga Pola, od kojega je naučio umijeće dikcije, kojim je Pavarotti izvrsno vladao, a bez jasne i razgovijetne dikcije teško je govoriti o dobru pjevaču.

Pavarotti je od prirode imao dobro postavljen glas i već je od puberteta pjevao praktički bez ikakvih tehničkih problema. Glas mu je bio, kako se kaže, Bogom dan. »Kad se rodio, Bog mu je poljubio glasnice«, govorilo se. Urođena muzikalnost, marljivost i naglašena sposobnost koncentracije, pjevačko znanje koje je usavršio kod slavnog talijanskog pjevačkog pedagoga Ettorea Campogaglianija, kod kojega su učili i Carlo Bergonzi, Renata Tebaldi, Renata Scotto i Mirella Freni, stvorili su pjevački fenomen Pavarotti- zakon za talijanski belkanto.

Nakon iznimno uspjela debija u Modeni 29. travnja 1961. ugledni operni agent Alessandro Ziliani prorekao mu je veliku opernu karijeru. Premda sam sebe nije smatrao pjevačem koji se vrtoglavo uspeo, nepobitna je činjenica da je nedugo poslije debija dobio poziv da nastupi na festivalu u Glyndebourneu kao Alfredo u Traviati, da je godinu dana nakon debija bio Vojvoda od Mantove u Rigolettu u Teatro Massimo u Palermu pod ravnanjem glasovitog Tullija Serafina i da je već 1963. u veljači i travnju u Beču nastupio kao Rodolfo u La Bohčme i Vojvoda od Mantove, te iste godine uskočio umjesto indisponiranog Giuseppea di Stefana također u La Bohčme u Covent Gardenu. Tada je oduševio englesko-australski dirigentsko-pjevački par: Richarda Bonyngea i Joan Sutherland, i postao dio njihova tima. Još nije imao dovoljno iskustva, ali njegov krasan bogat čvrst glas, koji je s lakoćom punim tonom prelazio u najviši registar, silna želja za usavršavanjem – upravo je upijao sjajnu tehniku disanja australske dive – i već u mladim danima iskazana velika profesionalnost bili su zalogom i velike karijere. I dalje se sve odvijalo vrlo prirodno.

Pavarotti je znao točno ocijeniti svoj glas. Znao je da nije velik, ali je nježan, zanimljiv, podatan, topao i zaobljen. Kao svi važni pjevači prošlosti, veliku je pozornost posvećivao glasovnim vježbama. Kad je sa četrnaest godina počeo učiti pjevanje, dvije je godine radio samo glasovne vježbe, a zatim je šest godina uz vježbe pjevao i arije. Nije prihvaćao ulogu za koju njegov glas u tome trenutku nije bio spreman, pa nije imao nikakvih glasovnih kriza. Pri izboru novih uloga rukovodio se devizom pedeset posto razmišljanja, pedeset posto instinkta, i nije pogriješio. Jasno, nije se zadržao na Donizettiju, za kojega mu je glas bio stvoren, nije mogao odoljeti privlačnosti Verdija, ali nikada nije riskirao. Kad se prihvatio Manrica u Trubaduru poštujući u svemu skladateljeve oznake dinamike, mogao je u punom smislu pokazati lakoću i sjaj svojih blistavih visina. Kad je došao do Radamesa u Aidi, znanjem i besprijekornom tehnikom svladao je i tu ulogu. Ali njegovi su bili: neponovljivi Vojvoda od Mantove i Riccardo u Krabuljnom plesu.

U čemu je Pavarottijeva veličina? On posve sigurno nije tip opernih umjetnika koji danas vladaju svjetskim pozornicama. Uspjehe nije postizao eksplicitnim ljubavnim scenama, nije bio atraktivan kao Domingo – a ipak, bio je najveći. Možda se svi neće s time složiti, ali činjenica je da su njegovi honorari bili najveći. Teško je vjerovati da bi mu ih tko davao, a da nije bio svjestan uloga. Bio je čovjek velike karizme, njegov je osmijeh bio zarazan, uspijevao je uvjeriti da su ono što pjeva i način kako to čini najbolji. Sve je postizao glasom kojim je tako tehnički vladao da je mogao izvesti sve što je želio. Stilska elegancija i besprijekorno fraziranje davali su njegovim belkantističkim ulogama dodatnu dimenziju. Veliki Luciano, Big P (doduše na početku karijere težio je samo 70 kilograma) svojim je glasom isijavao umjetnost. A dok je nastupao na sceni, u oblikovanju umjetničke kreacije pomagale su mu velike crne, neobično izražajne oči.

Pavarotti je bio i ostat će pjevački pojam, nedostižan uzor. Pjevao operne arije ili pjesme, nastupao u kazalištima ili na koncertima, pred tisuću ili stotinu tisuća slušatelja, uvijek je bio savršeno spreman i usredotočen. Pa, ako prihvatimo činjenicu da je zajedno s Domingom i Carrerasom popularizirao opernu umjetnost (o čemu bi se dalo raspravljati), njegova je zasluga u tome ipak najveća. Hoće li ikada jedan operni odlomak dosegnuti savršenstvo kao njegova interpretacija arije Nessun dorma iz Puccinijeve Turandot? Toliko nas je puta uvjeravao u završne riječi princa Calafa »All' alba vincerň« (u zoru ću pobijediti), a sam to nije uspio, nije uspio pobijediti opaku bolest. Umro je ranih jutarnjih sati 6. rujna u rodnoj Modeni, u kojoj je proveo gotovo cijeli život i odakle je širio svoje humanitarne akcije. A ona mu se odužila najprije šutnjom koja je obavila grad na dan njegove smrti, a zatim veličanstvenim pogrebom u katedrali, koji je bio više od obične mise zadušnice.

Marija Barbieri