Medijske sline

Zaživljuje, eto, malo-pomalo, sporim ritmom očekivanih mijena i smjena (dragonfly Hlo s Prisavlja), genijalno osmišljena jesenska shema najgledanije javne televizije u Europi. Jedna od uporišnih točaka u stidljivu i anoreksičnu programu kulture jest ona emisija od pola sata koja se tautološki zove Pola ure kulture, s napornom Bellinijevom špicom koja izdaleka, a onda i u sitno, sasvim izbliza, u našim ušima najavljuje sveprotežni moderato cantabile rutinirane najavljivačice i urednice. (Nota bene: kao da gledate u vlastitoj sobi uprizorenje Arsenova igrokaza o posljednjem tangu u Đevrskama). Taj glas, ta poza, pa fine geste i grimase (koje inače sve glumce krase), te ruke koje, kako ekspresionistički pjesnik reče, svijaju se, žude, mole. Baš smo si važni, mi frikci s televizije. Pa ipak, priznajem, u prvoj ovosezonskoj epizodi, prošli četvrtak, na samu njezinu početku, emitiran je jedan od najboljih priloga objavljen u posljednje vrijeme u hrvatskim stisnutim i strujnim medijima uopće. Prilog o zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, u kojem se na dostatno informativan, kritičan, ironičan i duhovit način opisao taj trademark hrvatske kulturne svagdašnjice, ponudio je pogled u tužnu i poprilično turobnu sliku jednoga od naših najvećih muzeja u izgradnji i kupusu, a koji lijepo i košta. Neuvjerljiviji, zbunjeniji, medijski nespremniji nastup od onoga vršiteljice dužnosti ravnatelja Snježane Pintarić nije na televiziji viđen još od nastupa američkog predsjednika Nixona, kojeg su mediji, pa i televizija, kako već i vrapci znaju, pristojno uništili i smjestili u ropotarnicu netelevizične povijesti. Pa zatim snimke onih, kako smo doznali, pedesetak radnika na gradilištu koji se trude nešto raditi, plus dobroćudni tip, valjda njihov šef, koji je kroz smijeh pokušao najaviti da će se uskoro poslovi intenzivirati, i da će biti sve užurbanije na kapitalnom objektu hrvatske kulture. Sve do besmislene gozbe na Vrhovcu, kako bi se zahvalilo investitorima i prijateljima muzeja. Dovoljno da se čovjek počne osjećati blentavo. Ta Franićeva zgrada za koju kažu da je unutra baš dosta prostrana, pa će tko-zna-kada instalirati pod njezinim krovom i veliki tobogan, tek sada, kada je preko puta završen Avenue Mall, u krajoliku cijeloga novozagrebačkog kvarta, pokazuje svoju, u arhitektonskom smislu, neizražajnost i bezličnost. U kubusnim linijama okolnih dormitorijskih skloništa, Inine staklane i podrezana nebodera novoga šoping-centra, zgrada MSU bit će još samo jedna, na livadu pored avenije bačena lego-kockica. Da nam je barem ona napuhnuta gica iz svemira što se kao muzej suvremene umjetnosti stropoštala nježno u staru jezgru glavnoga grada provincijske Štajerske. A Bilbao, jao... kako bi dobro leglo neko betonsko-željezno-stakleno stvorenje što bi sinkopiralo i zadalo konačni rez monotonu ritmu novozagrebačkoga kariranog ruha. Bila je ovo dobra prilika za kreativne arhitektonske škare da pokažu kako se kroje lude i bijesne zgrade koje bi bile prepoznatljive i na Google Earthu. Ako to neće biti zgrada MSU, koja će onda! Unijeti u cijeli projekt rizik, deautomatizirati viziju, šokirati pristojna građanina, iskočiti iz šina pomalo, pa što bude... a ne ovako, ziheraški, uniformno, kao da se gradi kakav kubanski muzej revolucije koji čak ne nadgleda ni sam Fidel. Uostalom, život tu i tamo pokaže svoju pravednu stranu, pa mi se čini da je tako i sada. Mislim na poetsku, odnosno muzejsku pravdu. Vodstvu MSU, sa zbunjenom gospođom Pintarić na čelu, makar i kao v.d., s nizom poteza koji su od MSU u posljednje vrijeme načinili nogometni klub sa super transferima po principu ja-tebi / ti-meni, što je odlično razigrao spomenuti prilog iz Pola ure... zapravo atraktivnija i zanimljivija zgrada i ne treba. Baš ovakva kakva jest, blijeda i siva, siva i blijeda, zagubljena u vrbacima između Avenue Malla (koji je po mnogočemu trenutno jedini istinski hrvatski muzej suvremene umjetnosti) i Bundeka, betonjara s kolonadama dobro pristaje aktualnom muzejskom postavu, koji se očito dobro snalazi u kuhinjama.

Nego, još ponešto o imidžima i medijima raznim. Moćna gomilica iliti medijsko trojstvo koje utjelovljuju S. P Novak, V. Visković i P. Matvejević, obrušilo se u pljuvačkom nagonu jedno na drugo, zapravo, nakon neočekivana nastupa Prvog, reagirala su druga dvojica na tog Prvog koji da ne voli da mu se inficiraju strojevi s vijestima o Trećem koje odašilje Drugi. Mi ostali, obični trudbenici tastature kojima nije dano da nas tako znakovito blate po novinama kao njih, poručujemo da nas ubuduće poštede svoje svađalačke i naknadne pameti, patriotskih krvnih zrnaca, zasluga za narod i bjelosvjetskih profesura. Pa i o tome da se bespravno gradi na Hvaru... Baš nas briga tko je tu lud, a tko zbunjen i tko je prvi počeo činit škerce – kad su druga dvojica to ionako jedva dočekala. Medijske babe: ti si meni ovo, ja sam tebi ono... neću se više s tobom igrati, vrati mi moje krpice. Došao je red da konačno pročitate Thackerayjev Vašar taštine. Ili to, ili ćete završiti u onoj emisiji od pola sata, pa će vas jednog četvrtka, oko deset navečer, kao posljednju vijest najaviti dama s moderato cantabile glasom: dok je svijeta i vijeka, kaže Shakespeare, ništa novo u Hrvata, jer je naš učmali književni život i opet, kao toliko puta dosada, pokrenula epizoda glasovita ljubavnog trokuta. Naime, nakon bjesomučnih novinskih propucavanja, kada se više nije znalo u kojem će smjeru pusta tlapnja krenuti, pojavio se izvrstan dramolet nepoznatog autora pod naslovom Noć kada je Novak Viskoviću rekao zbogom. HTV je odmah reagirala, otkupila je autorska prava, pa se očekuje da će uskoro početi snimanje serije za koju scenarij, prema uzbudljivu dramoletu, piše Jelena Veljača. To je, naime, posve stara i otrcana priča, ali su lica zato nova. Gledajte nas ponovo, dragi gledatelji, sljedeći četvrtak, a do tada...

Čitajte nas ponovo, dragi čitatelji, za četrnaest dana!

P. S.

Ako u gluho doba noći vidite da se ispred vaše zgrade ili kuće Nepoznat Netko natankava vodurinom i opetuje da mu je baš fina, ne brinite se, to je zagrebački gradonačelnik na redovitoj vodocrpilišnoj kontroli.

Ivica Matičević