Likovi žive u jeziku

Likovi žive u jeziku

Pišem na hrvatskom i na engleskom, a ono što mogu sama napisati radije ne prepuštam prevođenju. Jezik je živa stvar, vezan je za kulturu, za trenutak, zaokolnosti. Odvojiti lik od jezika neka je vrsta nasilja pa nastojim barem na ta dva jezika na kojima to mogu pisati – pisati izravno

S mladom, međunarodno priznatom dramskom književnicom Tenom Štivičić, koja danas živi i radi u Engleskoj, razgovarali smo u povodu premijere njezine drame Fragile! u Londonu.

U Zagrebu je upravo promovirana vaša knjiga Odbrojavanje, u kojoj su objedinjene kolumne koje ste posljednje četiri godine pisali u časopisu »Zaposlena«. Kako i zašto ste počeli pisati kolumne?

– Kada sam se našla s urednicom Anom Gruden da popričamo oko kolumne, trebao je to biti kratki poslovni sastanak, no pretvorio se u razgovor od četiri sata. Složile smo se oko svake teme o kojoj smo razgovarale i između nas stvorilo se povjerenje i jasna očekivanja od toga što ja u toj kolumni mogu dati. Od sama početka izbor tema bio mi je vrlo otvoren jer mi je urednica dala potpunu slobodu. Pišem o svemu što me zanima, muči, zabrinjava, veseli, od intimnih i privatnih tema do javnih stvari. Pišem dosta o Engleskoj, Londonu, životu emigranta u Londonu, poziciji mlade žene u toj sredini, o perspektivi žena u Hrvatskoj, piscima, kapitalizmu, odrastanju, političkim temama, društvenim fenomenima. Tematski nemam nikakvih ograničenja, ono što povezuje te kolumne u cjelinu moj je glas i neki, recimo, humorno-ironičan odnos prema problemima kojima se bavim. Doduše, sad kad ih se ovako čita u zbirci, ipak se već pojavljuju isti likovi i određene veze među različitim pričama, nastavci, epizode. Vjerojatno će u budućnosti te veze još i jačati.

Možete li usporediti pisanje kolumni s pisanjem drama i drugih tekstova? Koje među njima biste željeli posebno izdvojiti?

– Kad pisanje postane profesija i kad o njemu ovisi egzistencija, onda ono postane opterećeno raznim problemima koji se ne tiču sama kreativnog čina. Osim toga meni se, što sam starija, što imam više iskustva i znanja, pisanje čini sve težim i sve odgovornijim poslom. Drame pišem dugo i teško, s jako mnogo preispitivanja, s dosta sumnje u sebe i ishod, s mnogo gotovo apsurdna suosjećanja za likove, ukratko, u suzama. Pisanje je ovih kolumni kao povratak u onu davnu prvu igru pisanja. Pišem ih s veseljem i uzbuđenjem, brzo i efikasno. Teško mi je izdvojiti koje su mi najdraže. Ona o putu u Indiju svakako je jedna od dražih.

Vaša drama Dvije u Zagrebu je izvođena na Sceni Habunek HNK u Zagrebu, ali je velik uspjeh postigla i u Ateljeu 212 u Beogradu, gdje ju je postavila Snježana Banović, a na gostovanju na Marulićevim danima upravo je ta predstava osvojila i nagradu publike. Kako taj komad funkcionira u drugoj okolini poput beogradske?

– U Beogradu je to bila hit-predstava, igra već četiri godine, no trenutno je na pauzi jer jedna od glavnih glumica upravo je rodila, a kazalište nije htjelo tražiti alternaciju jer predstava ima izvrsnu energiju upravo s tim glumicama, Jelenom Đokić i Aleksandrom Janković. Predstava je dobila i niz nagrada, i mnogo je gostovala. Bio je to prvi hrvatski tekst u Beogradu nakon 1989. Ima nekih predstava koje naprosto zažive. To je samo djelomično zasluga teksta. Riječ je o sretnu spoju divne autorske ekipe, o kazalištu koje se o toj predstavi brine s mnogo ljubavi i o publici koja joj stalno udiše novi život.

Nažalost, zagrebačka predstava nije imala toliko dug život na sceni. Opet vjerojatno splet nesretnih okolnosti, ali i nebrige za predstavu.

Kako je protekla londonska premijera vaše drame Fragile!, koju je prije dvije godine praizvelo Slovensko narodno gledališče?

– Ta mi premijera mnogo znači, jer je put do prve londonske premijere za mlada pisca, a osobito stranca, prilično mukotrpan. Radilo se dugo, više od dvije godine, na tome da se omogući produkcija tog teksta. Iako su na Fringeu, u vrlo dobrom kazalištu sa zanimljivim repertoarom i vrsnom reputacijom, uvjeti vrlo ograničeni, napravili su sjajnu malu veliku predstavu. Predstava je dobro posjećena i prihvaćena, a što je najvažnije, glumci je vole igrati.

Kako komentirate kritike koje je predstava dobila u londonskim novinama?

– Bez kritika se u gradu poput Londona ne može. Izbor je toliki da kritike zaista služe kao putokaz što ići gledati. U tom slučaju one imaju veliku moć i mogu proslaviti ili pokopati predstavu. Mi smo prošli stvarno dobro. Bile su i neke loše kritike, no uglavnom u desno orijentiranim novinama, što je i logično, one su odgovorne za medijsku paranoju protiv imigranata, o čemu djelomično govori ova predstava.

No, to je sve u redu, poneka loša kritika u takvoj konstelaciji stvari gdje smo mali, nepoznati, nemamo veliku instituciju ni reputaciju iza nas da nas štite, kad je izašla premijera, osjećali smo se kao na vjetrometini. Mislim da smo svi zadovoljni recepcijom.

Možete li nam nešto više reći o samu kazalištu Arcola u kojem se drama izvodi?

– Arcola je jedno od najpoznatijih i najpopularnijih fringe teatara u zemlji. Dobili su dvaput za redom Peter Brook Empty Space Award i Time Out Live Award također dvaput. Imaju dva prostora, galeriju i bar i sve zanimljiviji i ambiciozniji program. Trenutno je uz Fragile! na programu Mletački trgovac.

Možete nam nešto više reći o filmskim scenarijima na kojima radite?

– Prigodom studija na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti bila sam podjednako izložena utjecaju kazališta i filma, i taj interes u meni je postojao. Slučajno sam počela s dramama.

Razvijam scenarij za kompaniju Sixteen Films Kena Loacha, a istodobno radimo i na ekranizaciji drame Fragile!, za koju se odmah pojavilo zanimanje iz svijeta filma. Pišem na način pogodan za filmsku ekranizaciju. Sve ide polako, ali radi se na tome...

Kakva je sudbina filmske ekranizacije drame Dvije?

– Igor Nola i Mainframe Productions, nagrađeni za Žive i mrtve, rade na tom projektu. Redateljica je Vesna Ćudić iz Londona, hrvatska redateljica koja je u Engleskoj studirala filmsku režiju i tamo radi. Vrlo je darovita i ima osobit senzibilitet za taj komad i ono što ja pišem uopće. Imamo već mnogo zainteresiranih suradnika i glumaca za taj projekt i ponuda za koprodukcije u Njemačkoj i Austriji.

Hoće li se film snimati u Hrvatskoj ili Engleskoj?

– U Londonu postoji producentica zainteresirana da film prebaci u London, a isto žele i naši agenti, i ako ne uspijemo ovdje, ići ćemo tim putem. No, od početka sam bila za hrvatsku varijantu, jer je to između ostalog priča o tranziciji. Ona ima svoj razlog i težinu upravo u ovom kontekstu i mislim da ona može mnogo toga reći o našem prostoru i našem vremenu. Vidjet ćemo. Nadam se hrvatskoj produkciji.

Koliko unosite sebe i ljude oko vas u svoja djela, a koliko se prepuštate mašti?

– Mislim da uvijek počinje od mene ili ljudi i događaja oko mene i moje bliske sredine. Uvijek i neizbježno u djelima ima dosta autobiografskog, no u jednom trenutku drama krene svojim tokom i odmakne se od mene. Likovi dobiju svoj život. Postanu svoji. Prolaze razne filtere i u nekom se trenutku otkinu. To se mora dogoditi, inače pisanje ostaje na razini terapije.

Nakon što redatelj i glumci uzmu i obrade vaše likove, koliko ih još osjećate kao svoje, a koliko osjećate da su pobjegli od vaše koncepcije?

– Likovi hoće pobjeći, no ponekad to bude znatno bolje nego što sam zamislila. Zanimljivo je vidjeti kako nešto što ste vi zamislili na jedan način glumac i redatelj potpuno drukčije čitaju. No, tada drama postaje još uzbudljivija. U ovom poslu ovisite o tuđim interpretacijama, što ponekad može odvesti dramu u drugom smjeru, no moje je iskustvo, srećom, da se može desiti nešto mnogo zanimljivije i bolje od sama teksta. Volim tu tajnu koja se na kraju otkriva i meni samoj. Kad se o mojim drama počne raspravljati na probama, ili još kasnije, kada se postavi predstava, u kritikama i odjecima, odjednom shvatite da ste napisali dramu o nečemu o čemu uopće niste mislili da pišete. Ako ne krenete pisati od teze, već počnete pisati neku priču, intimnu i autentičnu, ako je ta priča vjerodostojna i krene u svoj život, neizbježno ćete pritom pisati i o nečem širem što niste svjesno imali u planu.

Kako vaši likovi i dijalozi prelaze iz hrvatskog u engleski jezik i obrnuto?

– Sada pišem izravno na engleskom, i to funkcionira. Zapravo, pišem na obama jezicima, ono što mogu sama napisati, radije ne prepuštam prevođenju. Jezik je živa stvar, vezan je za kulturu, za trenutak, za okolnosti. Likovi žive u jeziku. Odvojiti lik od jezika neka je vrsta nasilja pa nastojim barem na ta dva jezika na kojima mogu pisati pisati izravno.

Kako žive pisci u Londonu i koliko je pisanje isplativo?

– Najbolje su plaćeni oni koji pišu za televiziju i film. Malotko može živjeti od pisanja za kazalište. Pisci žive tako što pišu uvijek, svuda, za svaku priliku, ne samo kazalište nego vječno tako rade na više kolosijeka, pa kad se onda to sve skupi, prodaja prava, u mom slučaju u Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Švicarskoj, Njemačkoj i Engleskoj, pa članci, kolumne, izdavanja drama, radiodrame, povremeni tekstovi za različite književne časopise, prijevodi, čitanje i analiziranje tuđih drama… Moj dečko Douglas Henshall je glumac i također radi non-stop, pa zajedno uspijevamo osigurati uvjete za normalan život.

Gdje on nastupa?

– Trenutno završava snimanje druge sezone jedne televizijske serije.

Prolazite li zajedno kroz vaše drame?

– Pisanje, kao ni gluma, nisu poslovi koji se rade od 10 do 6 i ostavljaju iza sebe. Kad dvoje umjetnika živi zajedno, to može biti naporno, teško je ponekad naći sklopku i isključiti se i odmoriti. Ali opet, postoji neko veliko razumijevanje i tolerancija za one teške, komplicirane dijelove karaktera, iz kojih, pretpostavljam, izvire kreativnost. Ja čitam drame i scenarije koje njemu nude, on čita što ja pišem.

Vaša prva drama Nemreš pobjeć od nedjelje nagrađena je Rektorovom nagradom i nagradom Marin Držić. Kakva je bila sudbina tog djela nakon njegove premijere u ZKM-u 1999?

– U Zagrebu je taj komad imao lošu karmu, no postavljali su ga s uspjehom u Sarajevu, četiri godine igrao je u Mesnom gledališču u Ljubljani, prošle su ga godine postavili u Ateljeu 212. Izvodili su ga i u Švicarskoj. Na radiju je bio izveden u Zagrebu, Berlinu, Slovačkoj. Za mene taj komad jest prošlost, rani rad, ali ga volim.

Na ADU taj nedvojbeno suvremeni komad rade kao ispit, a na studentskoj produkciji vidjela sam kako su neke finese, slang-dijelovi i referencije na tadašnju zbilju pomalo zastarjele i za današnju publiku i današnje mlade glumce donekle ih se već mora adaptirati.

Kada ćemo sve vaše drame moći naći u jednoj knjizi?

– Profil će za nekoliko mjeseci objaviti moju zbirku drama, Fragile! je upravo izdana u Londonu, drama za djecu Parsifal izdana je u biblioteci Mala scena.

Družite li se u Londonu s drugim piscima, mlađe ili starije generacije?

– Nikad se nisam odveć družila s piscima. Imam prijateljicu spisateljicu Amerikanku. S njom se družim redovito na Skypeu. Družim se i s Biljanom Srbljanović, koliko možemo i stignemo. Bila sam na Akademiji u generaciji s Tomislavom Zajecom. S njim sam se voljela družiti, ali rijetko se vidimo otkad sam otišla. Zapravo, otkad sam otišla zapostavila sam mnoga prijateljstva, što mi je strašno žao, ali fizički naprosto nema vremena kad se živi u dvije zemlje.

Kako surađujete s ocem i koliko je on i kako utjecao na vaše bavljenje dramskom književnošću?

– Utjecali su i otac i majka, samim time što su mi odmalena svakodnevno čitali, što su me vodili u kazalište od moje druge godine redovito i što sam odrastala u takvu okruženju. Ne znam što je presudno. Moglo se dogoditi da odem i u zubare usprkos svemu tome utjecaju. Valjda ipak u čovjeku postoji neki nerv, možda je to i talent, a možda i nešto treće, možda duša, što ipak presudi i navede te da pratiš riječi, a ne neke druge signale.

Moj tata i ja surađivali smo dosad jednom, ljetos na Brijunima. To je svakako naporno, sama činjenica da dva pisca zajedno rade na jednoj drami je potencijalno eksplozivna, a pogotovo kad je riječ o ocu i kćeri. Ali naravno, koliko bude sukoba, toliko bude i pomirenja i na kraju ostane jedna neprocjenjiva uspomena.

Je li vam njegov dramaturški rad bio poticaj ili opterećenje?

– Ma zapravo ni jedno ni drugo. Ja sam pisala odmalena, igrala sam se s riječima tamo negdje od šeste godine. To je bilo tako. Ni poticaj ni opterećenje nisu imali ništa s tim. Kad je poticaj divno je, kad je opterećenje, s tim se nosiš i ideš dalje.

Koji su vam sljedeći projekti?

– U ZKM-u potkraj listopada izlazi moj novi komad Krijesnice u režiji Janusza Kice.

Ja se vraćam u London raditi na adaptaciji Fragile! u filmski scenarij i onda pišem novu dramu.

Razgovarao Zlatko Vidačković

Iz kritika londonske premijere Fragile!

Jeremy je Kinston u »Timesu« snažno preporučio predstavu, opisujući je kao pravo otkriće, navodeći da se izvodi u prepunom kazalištu, a da je publika pozorno slušala Catherine Cusack u potpunoj tišini. Također su naveli da djelo pokazuje sluh za suptilnosti jezika, koje govore više nego što riječi naizgled čine. Za režiju Michaela Gielete navedeno je da dobro prenosi kvalitetu djela, a da su glumci iznimno uvjerljivi, osobito Rayisa Kondracki, nezaboravno hrabra u prikazu poraza svog lika.

Emma John u »Time Outu« navela je da blistava nova drama Tene Štivičić snažno ocrtava stvarne živote novoga vala istočnoeuropskih imigranata u britansku prijestolnicu. Nastup Edwarda Kinghama u ulozi arogantna uživatelja kokaina Erija izvrstan je. U temeljitoj i sigurnoj režiji Michaela Gielete dočarane su veze pune napetosti i obrata, osobito između Gayle i Marka, kojeg igra neodoljivo simpatičan Joseph Garton.

»The Stage« navodi da Fragile! ima istinski novih i zanimljivih spoznaja o imigrantskom životu u Londonu. To je složena i potpuna drama, koju je s mnogo suosjećanja režirao Michael Gieleta.