Kolekcionar prizora

Kolekcionar prizora

Na izložbi dan je novi kontekst slikama koje su nastajale tijekom dva desetljeća, a uspostavljen je kontrastom između uvećanih isječaka iz novina posve malih snimaka cvjetova i mrtvih priroda, fotografirana radnog odijela, prebačena preko vrata, koja možda govori o odsutnosti čovjeka, golemih C-printova svinutih fotopapira na rubu apstrakcije i jednog realnog, od zlata izrađena gonga

U Grazu je predstavljena nova fotografska instalacija njemačkoga fotografa, dobitnika čuvene Turnerove nagrade za suvremenu umjetnost za 2000. godinu, Wolfganga Tillmansa (1968). Riječ je o njegovoj prvoj austrijskoj izložbi, za koju je izabrao radove nastale tijekom proteklih sedamnaest godina. Autor poznat po inovativnoj strategiji izlaganja, koja se sastoji od uvijek nova grupiranja fotografija različitih tema, datuma nastanka, tehnika i formata, u Grazu je primijenio istu metodu i specijalno za izložbeni prostor Camere Austrije kreirao izložbu, koju je simbolički nazvao Faltung, što bismo na hrvatski mogli prevesti kao nabiranje.

Očaranost svakodnevnim kao i princip bilježenja neposredne okoline temelj je njegova rada sve do danas. Baveći se socijalnim i političkim kontekstom Tillmans je kasnih osamdesetih te devedesetih godina krenuo s ispitivanjem rodne uloge polazeći od vlastite pozicije homoseksualca u heteronormativnom društvu. Fotografirao je noćni život, klubove i diskoteke Berlina, Londona, Hamburga i Amsterdama te je već početkom devedesetih surađivao s časopisima kao što su »I.D.« ili »The Face«, što ga je učinilo poznatim. Upravo su ti njegovi radovi često promatrani kao dokumenti života mlađega naraštaja onoga doba, zbog čega ih se uspoređivalo s fotografijama Nan Goldin. No poveznica s Nan Goldin isključivo je tematske naravi, jer dok ona, kako sama kaže, nastoji snimiti fotografije na kojima se osjeća miris znoja onih koje gledamo i osjetiti točno ono što oni osjećaju, Tillmansove fotografije, iako prikazuju bezrezervno mnogo osobnog sadržaja, u pristupu se doimaju iznimno objektivne, gotovo znanstvene. Uzrok je tome što Tillmans svakom svojem motivu bez razlike, bilo da je riječ o intimnim scenama iz njegova doma, panoramama gradova, portretima prijatelja ili insceniranim prizorima prilazi s jednakom promatračkom pozornošću i usredotočenošću, snimajući ih tek u trenutku kada ih je u potpunosti razumio. Takav postupak čini ga kolekcionarom isključivo onih prizora, prema kojima je najprije uspio ostvariti siguran odnos.

Posljednjih se godina Tillmans okreće apstrakciji, slike izrađuje u tamnoj komori, bez uporabe kamere, čime ispituje sam medij fotografije. Iako Tillmansove slike prikazuju teme uobičajene tijekom povijesti umjetnosti (krajolike, portrete, aktove, urbane scene, mrtve prirode…) ne može ih se opisati kao žanrovske u klasičnom smislu, one su naprosto reakcija na životne situacije. Kategorizirane bivaju tek svakom novom revizijom autora i grupiranjem u nove kontekste.

Na austrijskoj izložbi dan je novi kontekst slikama koje su nastajale tijekom dva desetljeća, a uspostavljen je kontrastom između uvećanih isječaka iz novina posve malih snimaka cvjetova i mrtvih priroda, fotografirana radnog odijela, prebačena preko vrata, koja možda govori o odsutnosti čovjeka, golemih C-printova svinutih fotopapira na rubu apstrakcije i jednog realnog, od zlata izrađena gonga. Izložba Faltung Wolfganga Tillmansa, kao uostalom i svaka druga njegova instalacija, svojevrsno je zatvaranje kruga, pokušaj dovršavanja određene misli. Ipak njegov rad gledan u cjelini beskonačan je work in progress i govori upravo o nemogućnosti konačnog definiranja. Tillmans nije samo fotograf, on je ujedno i postavljač-kustos, dokumentarist i arhivar svojih fotografija, pri čemu svaka od pojedinih etapa i postupaka predstavlja jednakovrijedan element unutar cjelokupnoga rada.

Tillmansov pristup motivima, ali i promišljanje fotografskoga medija uopće, pokazuje iznimnu srodnost s pristupom fotografiji domaćega fotografa, Petra Dabca, čiji opus uključuje jednako kao i Tillmansov dnevničko bilježenje, portrete, inscenirane mrtve prirode, prizore iz kafića i klubova, kao i istraživanje tehničkih mogućnosti fotografskog medija, pri čemu se privatna priča čita u naizgled sporednim prizorima polako, iz fotografije u fotografiju, koje u cjelini možemo promatrati kao neprekinut tijek misli.

Iva Prosoli