Izložba kao autocesta

Izložba kao autocesta

Kada smo naslovu izložbe prišili predikat nepoznata zemlja, bilo je dosta rasprave, pa i protivljenja. Tvrdim, međutim, da isto može stati sutra uz naslov izložbe bilo koje druge hrvatske regije, jer mi najčešće bolje poznajemo Toskanu i Provansu nego Slavoniju i Liku. Nekoliko kolega mi je, primjerice, reklo: Čuj, sjećaš li se da smo ikad tijekom studija čuli da netko govori o Zagori?

Bez ikakve dvojbe već danas možemo reći da je izložba o Dalmatinskoj zagori jedan od najvećih kulturnih događaja godine, i to ne samo na području muzejske djelatnosti, nego i sveukupne hrvatske kulture. A i bez pretjerivanja može se reći da postaje europski relevantna. Ako brojke nešto govore, nije mala stvar što je izložbu u kratku vremenu, u samo dva tjedna, vidjelo više od pet tisuća posjetilaca. Na njezinoj postavi, koja obuhvaća tri tisuće predmeta, radilo je dvjestotinjak suradnika, rezultat čega je, uz izložbu, i pozamašna, gotovo pet kilograma teška, i dokumentarno vrijedna knjiga. Dovoljan je to razlog da o tom velikom i uspješno završenu projektu, čija je priprema trajala punu godinu dana, razgovaramo s jednim od njezinih glavnih autora, splitskim konzervatorom i voditeljem splitskoga Konzervatorskog odjela pri Ministarstvu kulture Joškom Belamarićem.

Rezultat vašega jednogodišnjeg rada sada je prepušten sudu javnosti. Prema dosadašnjim reakcijama kritike i publike – nitko, ama baš nitko, nije ostao ravnodušan pred onim što je vidio. Konačno, otkriven je velik dio naše zemlje, nemalen unutrašnji dio što se proteže od Krke do Neretve – za mnoge od nas terra incognita. Kako ste se osjećali prigodom tog otvaranja?

– Iskreno govoreći, kada se izložba konačno ukazala na sva četiri horizonta Klovićevih dvora, kada su se tisuće pripremnih fotografija i skica otjelovile u zaokruženim cjelinama, i kada smo shvatili da će sva ta radost koja nas je mjesecima nosila prijeći i na svakog posjetioca izložbe, načas mi se pričinilo da smo uspjeli sagraditi nešto što je, na određeni način, usporedivo s novom autocestom koja je otkrila krajolike apsolutne ljepote, donijela još neslućene komunikacijske koristi. Vjerujem da će izložba svakomu donijeti niz osobnih neobičnih otkrića, mnogima popuniti lakune u obrazovanju, kao meni samu.

Nekad prostor iza leđa – zaleđa Splita, kako se dosad govorilo, sada nezaustavljivo ulazi ne samo u njegovo središte nego i u samu maticu cijele zemlje. Ne možemo se oteti dojmu da je ta činjenica zapravo prije svega rezultat otvaranja autoceste, koja jednim krakom otvara i taj stoljećima prometno izoliran prostor.

– Paradoks je što ta autocesta podcrtava važnu antičku magistralu, trasu koju su htjeli revalorizirati i austrijski i francuski inženjeri od početka 19. stoljeća. U mnogočemu ona kasni, jer vjerujem da bi mnoga stranica naše novije povijesti izgledala drukčije da je bila izvedena, recimo, sedamdesetih godina prošloga stoljeća. S druge strane, možda je sreća što smo je sagradili tek danas. Kako je u splitskoj optici to i dalje prazan, manje vrijedan prostor, zacijelo bi ga izabrao za svoja odlagališta smeća, paupersku industriju…

O tom se prostoru dugo svašta pričalo i prepričavalo, zbijalo razne šale na račun njezinih stanovnika (jasno, uglavnom u Splitu), a ono je sada pokazalo posve drugo, ali ono svoje – pravo lice. No, istodobno postoji i bojazan da Zagora više nikada neće biti ono što je bila i da će urbanizacijom toga ruralnog prostora izgubiti njezina osnovna i toliko karakteristična obilježja. Je li taj strah opravdan?

– Izložba je zapravo samo podsjetnik, monumentalni podsjetnik, na vrijednosti – kulturne i pejzažne – koje je taj prostor sačuvao do naših dana, a zaista su na udaru novih planova koji, recimo, predviđaju otvaranje tridesetak industrijskih zona koji će, primjerice, stvoriti amorfnu konurbaciju Splita i Sinja, a osim toga – što je još mnogo važnije – grade se na monumentalnim krškim naplovima. U ovom se času traži gradnja trideset vjetroparkova, kako im se tepa, a to su zapravo parangali vjetrenjača po bilima svetih brda na kojima su grozdovi gradina i gomila. Otvaraju se deseci kamenoloma, možda i zato što se u susjednoj Italiji ne smije otvoriti nijedan novi nakon moratorija koji su tamo uveli smatrajući da je čitava ta zemlja jedinstveni kulturno-prirodni park. Prostor Zagore nalazi se dakle na prekretnici. Zaista vjerujem da će i ova izložba pomoći da se njezini razvojni planovi počnu razmatrati više u mjerilima same Zagore, a manje onim splitskim, makarskim ili šibenskim.

S druge strane, Zagora je – ali, uostalom, kao i svaka druga hrvatska regija i Hrvatska sama – na udaru globalizacijskih novina koje neumoljivo niveliraju zatečene tradicijske vrijednosti. Naše doba zaokupljeno je, dakako opravdano, opasnostima toga novog kulturnog imperijalizma, zaboravljajući možda da je tijekom cijele povijesti prilagođavanje stranim kulturama igralo mnogo veću ulogu od načelne rezistencije prema takvim izazovima. U predgovoru knjige pišem opširno baš o tim problemima. Romanizirati se, primjerice, značilo je često – modernizirati se ostajući svojim. U našem slučaju o tome rječito govore stele s prikazima autohtonih nošnji, vjerojatno i karakteristično zagorsko pjevanje, posvete sinkretičkim ilirsko-rimskim božanstvima, a još više magijsko-religijske ideje koje su nastavile bujati u ilirskom ambijentu i nakon njegove kristijanizacije (o čemu su sugestivno pisali Branimir Gabričević i Duje Rendić-Miočević).

Koja su vas otkrića najviše zatekla, jer ni vi sigurno, do rada na tom projektu, niste imali cjelovitu sliku pod jednim lukom ukupne vrijednosti te naše kulturne baštine i iz najranijega doba. Naime, mnogi se izlošci čuvaju na različitim mjestima i muzejima i redovito su i parcijalno obrađivani. Spominjali ste samostane, muzeje…

– Dijelom ste zaista u pravu, jer izložba poput ove pretpostavlja uporabu metodoloških alata mnogih znanstvenih disciplina, od arheologije i etnologije, urbanizma i povijesti umjetnosti, preko povijesti pisane riječi, do crkvene i gospodarsko-demografske povijesti. A jedna od osnovnih pretpostavki bila je da svu tu građu ne izložimo samo u uobičajenom kronološkom nizanju, ni odvajanjem zaokruženih vrsta, jer bismo time dobili mali arheološki muzej, mali etnografski muzej, mali muzej sakralne umjetnosti, itd., nego da u svakom izložbenom segmentu na neki način možete sagledati cjelinu Zagore.

Teško mi je reći koja su me otkrića najviše zatekla. Možda me se najviše doimlju stotine predmeta etnografske baštine koji, kada im zaboravimo izvornu namjenu, postaju čiste skulpture. S druge strane, golem je broj signala kozmopolitske kulture koja je u svako doba penetrirala u taj prostor. Treba samo notirati provenijenciju keramičkih, staklenih i inih proizvoda (znači i sadržaja koji se u njima nalazio – luksuznih pomasti i pića) koje arheolozi nalaze u zabitima današnje Zagore; činjenicu da su i štale na Kamešnici bile pokrivene tegulama – što su sve izravni signali visokoga životnog standarda koji je bio dostupan širem sloju ljudi, do kojih je dopirao nevjerojatan, živ krvotok prometnih arterija, povezujući afričke i hispanske obale s germanskim i balkanskim šumama... Pogledajte kvalitetu posuđa koje su Nelipčići imali na svome stolu na Čačvini. Ne zaboravite da je i u doba kada se renesansa u Zagori mogla vidjeti samo u ukrasima na jataganima osmanlijska vlast provodila kompleksne irigacijske radove, gradila izvrsnu infrastrukturu, provodila vodovode za turske kupke i uređenje egzotičnih vrtova, primjerice u Ravnim kotarima. Malo je poznato koliko je perivoja bilo nasađeno u varošima Zagore tijekom 19. stoljeća, itd.

Zapravo, iznenađuju brojni i neporecivi oblici međuodnosa, kultura svjesni ili nesvjesni vidovi višemilenijske kulturne povijesti prostora između Krke i Neretve koji je u protohistorijsko, antičko i srednjovjekovno doba, kao i u doba habsburško-mletačko-osmanskih srazova, i u doba najokrutnijih ratovanja, pokazao često neobično velik raspon oblika kulturnog i interkonfesionalnog suživota. Pitanje je, recimo, koliko smo svjesni u kolikoj mjeri je Sinjska alka – vjerojatno jedan od posljednjih, ali nedvojbeno najautentičniji europski viteški turnir – sinkretički ispreplela prastare lokalne s orijentalnim i mletačkim utjecajima, koji, svi zajedno, na dojmljiv način zrcale vjekovnu koegzistenciju i osmozu različitih, na prvi pogled i oprečnih civilizacijskih modela.

Zbog prometne izoliranosti ni stanovnici toga područja ne poznaju baš jedni druge… Cijela Hrvatska zna danas za Čavoglave, baš kao i za Dalj, a kazalište na otvorenom u Zagvozdu već nekoliko godina sretno je uklopljeno u taj, dotad slabo poznat ambijent.

– Naša knjiga završava s glumcima u Zagvozdu, kao signalom suvremenoga pulsa koji zaista danas postoji u Zagori. No, kada smo naslovu izložbe prišili predikat nepoznata zemlja, bilo je dosta rasprave, pa i protivljenja. Tvrdim, međutim, da isto može stati sutra uz naslov izložbe bilo koje druge hrvatske regije, jer mi najčešće bolje poznajemo Toskanu i Provansu nego Slavoniju i Liku. Nekoliko kolega mi je, primjerice, reklo: Čuj, sjećaš li se da smo ikad tijekom studija čuli da netko govori o Zagori?

Zanimljiv je podatak da su u Zagori, kruh kada bi ga dobili iz grada, zvali tortom, a eto, danas ga malo koja kuća peče. Nismo slučajno izabrali ovaj primjer s kruhom, jer on i na simboličkoj i stvarnoj razini ukazuje na neizbježne i konačne promjene života naše Zagore. Malo ih je i rijetko se danas više u njihovim kućama mogu vidjeti brojni izloženi predmeti. Tako je naš uvaženi novinar Milan Ivkošić uvjeren da je njegova rodna Zagora prikazana samo kao povijesna činjenica i da ona »postoji još samo u srcu, dok su izloženi predmeti slika duše« te da je prije riječ o rekvijemu, a ne odi Dalmatinskoj zagori…

– I kada bi bio rekvijem, bio bi bolji od ravnodušnosti koja je dosad pratila taj prostor. Ova izložba, i monumentalna knjiga koja je prati, podvlače crtu pod nevjerojatno bogatstvo oblika kulturne baštine koja se tu nataložila, a danas se nalazi pred kušnjama temeljite transformacije. Ali, ne biste trebali gledati izložbu i knjigu koja je prati uzeti u ruke misleći da držite ključeve odgovora na ta preteška pitanja, ili da je izložba manifest s planovima demografske i gospodarske obnove. Nema, međutim, dvojbe da će ta knjiga postati trajni radni instrument, i ne samo onima koji će se ubuduće baviti prostorom unutrašnjosti između Neretve i Krke nego i svima koji će eventualno htjeti provjeriti klišeje stvorene optikom splitske Pjace o Zagori kao posnoj zemlji, zemlji atavističkih mentaliteta… Opreka primorske i zagorske Dalmacije u sociološko-kulturnom smislu zaista postoji, ali povijesnu dinamiku njihova odnosa tek treba objektivno istražiti, za što će ova izložba zasigurno otvoriti niz posve novih uvida.

Ipak, taj škrti krš i surovi kamenjar, koji je dugo smatran zaostalijim i siromašnijim prostorom Hrvatske, iznjedrio je mnoge darovite hrvatske pisce, umjetnike, glazbenike, kao i mnoge druge znamenite ljude koje dosad nikada nismo svrstavali pod istu kapu. Spomenimo, eto, samo Tina Ujevića, Milana Begovića, Ivana Raosa, Vladu Gotovca, Ivana Meštrovića, Jakova Gotovca… Zagora je pravi rasadnik čitavog čuda poznatih i slavnih ljudi…

– Jasno, može se imati mnogo ograda prema odrješitosti geografskog determinizma u antropološkim stvarima, posebno kad je riječ o rađanju i stvaranju umjetnika, no ostaje činjenica da je unutrašnjost Dalmacije stoljećima bila njezin bio-rezervoar iz kojega su se obnavljali gradovi na obali. Iz tog prostora dolazi nam galerija znamenitih ljudi izvanredne mozgovne mobilnosti, koji su formirali samu maticu hrvatske nacionalne kulture, filozofije, umjetnosti, znanosti, duhovne kulture, politike i gospodarstva. Dolaze i danas.

Pjesnik Boris Maruna, koji je veći dio života proveo u egzilu, napisao je sjajan stih koji u životu i prilikama u Zagori mnogo toga čini razumljivijim, a glasi: Bilo je lakše voljeti te iz daljine… Mnogi su u dugoj povijesti bili prisiljeni trbuhom za kruhom napuštati je, a to čine i danas.

– Marunin stih govori o sveopćem iskustvu. Očito je sve lakše voljeti iz daljine. Izložbu smo radili da Zagoru počnemo voljeti i iz blizine.

Bit će sigurno mnogo onih koji, iz različitih razloga, neće moći vidjeti izložbu, a ni pribaviti katalog, zato bi bilo korisno da čitateljima »Vijenca«, koji se putem internetskih stranica može čitati u cijelome svijetu, pokušamo približiti što se na izložbi, prema tematskim cjelinama, sve može vidjeti i kako je izložba strukturirana. Budite nam vodič, koji je među prvima otkrio cjelovitost tog prostora o kojem ni sami žitelji ne znaju mnogo, a kamoli mi ostali. Vjerojatno će biti objavljen i na CD-u?

– Izložbom smo htjeli pokazati stvarnu narav kraja koji je nekad bio obećana zemlja, a danas je zaboravljeni dio hrvatskoga teritorija, čiji bi mnogi dijelovi, zbog veličanstvenih i raznovrsnijih krških oblika – tako Dinara, Mosor, Prološko blato, čitava Cetina – trebali biti zaštićeni u kategoriji nacionalnoga parka ili parka prirode... Ali, nije riječ o pukim geološkim oblicima krajolika, nego o prostoru koji je milenijima, uz najveće napore, bio humaniziran. Pored fenomena prihvaćenih u međunarodnoj nomenklaturi, poput danilske i cetinske kulture, iz tog kraja dolazi ponajbolja rimska skulptura koju uopće imamo. Najvažnija hrvatska pleterna plastika dolazi upravo iz Zagore. Varijeteti tragova tradicionalnih oblika života također su nevjerojatno bogati, a ovo je bio uistinu posljednji čas da se na njih ukaže, prije nego što se za mnoge od njih zaboravi izvorni smisao. Izložbom, jasno, nismo mogli ni htjeli pokazati sve. Besmisleno bi bilo dokazivati da je život postojao na svakom pedlju tog prostora u antičko, starohrvatsko, tursko doba… Da vas ne smlavi količina izložene građe, morali smo definirati stotinjak ključnih riječi, govoriti o raznim epohama kroz najelokventnije paradigme.

Na izložbi se mogu gledati i filmovi vezani uz Zagoru. Što je sve na tom repertoaru?

– Uspjeli smo organizirati pravu malu zagorsku kinoteku, pa je moguće pratiti šest cjelodnevnih različitih programa igranih, dokumentarnih i obrazovnih filmova. Dokumentarci nekidan preminula Zorana Tadića, Nikole Babića i Krste Papića iz sedamdesetih godina po mnogima su najbolji ikad snimljeni u nas. Ali, jednaku pozornost izazvat će igrani filmovi – od Kamenih horizonata Šime Šimatovića, Ceste duge godinu dana Giuseppea De Santisa, Bulajićeva Vlaka bez voznog reda, Papićevih Lisica i Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja, do Ludih dana Nikole Babića i Vrdoljakovih Prosjaka i sinova. Nismo donijeli samo najnovija djela poput Ivandina Konjanika te Hribarovih i Sviličićevih filmova.

U posljednja dva desetljeća u Hrvatskoj se održao niz kultnih izložbi, događaja za pamćenje, primjerice Sveti trag, o Pavlinima, Historicizmu, Svagdanu i blagdanu i mnoge druge danas možemo evocirati jedino prema bogatim i vrijednim katalozima, čija je vrijednost, kada izložba jednom prođe, nezaobilazan prikaz velika i vrijedna rada naših vrhunskih stručnjaka i dragocjen izvor podataka o obrađenoj temi. I ovaj je katalog prava dragocjena riznica podataka o svemu bitnome vezanu uz taj prostor. Ima gotovo tisuću stranica i bogato je ilustriran. Uvjerena sam da biste to teško mogli tako uspješno ostvariti bez velika znalca i nenadmašna profesionalca kakav je Marko Grčić, koji zavičajem pripada dijelu toga prostora.

– Htio bih istaknuti da smo, sastavljajući listu mogućih suradnika, računali da nam se trećina možda neće odazvati, s obzirom na vremenski tjesnac u kojemu smo bili prisiljeni raditi. Tko god je radio, recimo, na uređivanju akata nekog simpozija zna da uvijek postoji netko tko je ondje govorio, a nije stigao dovršiti tekst za tisak. Nama se pak dogodilo da se doslovce svi od sedamdeset pozvanih autora pozivu odazovu i k tome napišu tekstove. Nemoguće je ovdje i preletjeti sadržajem, pa smo katalog opremili regestama, kazalima, iscrpnom bibliografijom. A što se tiče udjela Marka Grčića, najveća zadovoljština za ljeto koje sam, do posljednjega sata, uložio u ovaj projekt bili su mi svakodnevni razgovori s njim oko priređivanja tekstova: svaki dan sam se, ali s ugodom, prisjećao one rečenice s kojom bismo se morali uvijek buditi: Znam da ništa ne znam.

Arhitekt Mario Beusan u posljednja se dva desetljeća proslavio mnogim postavama velikih i vrijednih izložbi te obnovom i stalnim postavama mnogih naših muzeja, ali u ovoj je prilici, zbog zahtjevnosti najrazličitije građe, očigledno imao jednu od najtežih zadaća, koju je opet s uspjehom ostvario. Čini mi se da je u prikazima izložbe njegova zasluga nedovoljno istaknuta.

– Očaranosti koju proizvodi susret s najčešće nepoznatim djelima arheološke i etnološke, povijesno-umjetničke i knjiške građe zaista je presudno pridonijela njegova sugestivna likovna postava koja je, rekao bih, orkestrirala nebrojenu količinu artefakata. U podzemlju i prizemlju ostvario je ugođaj klasične arheološke, da bi se, u crescendu, penjući se prema najgornjem katu, našli u gotovo euforičnoj atmosferi etnografske postave. Nju sam bio zamislio u Levy-Straussovim oprekama, s nadnaslovima kao što su: kruh i voda, med i mlijeko, duhan i vino, s rekreacijom ugođaja građanskoga tinela nasuprot seoskom kominu… Dušu cijeloj toj sekciji dala je kolegica Dinka Alaupović-Gjeldum, koja je svojim prilozima izložbi i katalogu načinila pravo životno djelo. Jednako mi je sugestivna postava sakralne umjetnosti, koju je, također u paralelama vrhunskih umjetničkih i rustičnih pučkih djela, osmislila Zoraida Demori-Staničić, kao i mala izložba u izložbi na kompleksne teme tromeđe osmanskoga, habsburškog i mletačkog imperija, koju je priredila ekipa istraživačkoga projekta Triplex confinium s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Hoće li izložba, barem dijelom, biti prikazana i u drugim gradovima? Bilo bi konačno vrijeme da i Splićani vide tko su sve njihovi vlaji i da jednom zaborave na mnoge neobjašnjive, ali i obostrane antagonizme.

– Postoje svi izgledi da će izložba nakon zagrebačke praizvedbe u prosincu biti postavljena i u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika te u staroj gradskoj vijećnici na Pjaci u Splitu. Nastojat ćemo da ne bude u odveć reduciranu opsegu, a moguće je da neki od izložbenih modula nastavi život i izlaganjem u nekim od gradskih muzeja Dalmatinske zagore. Važno je, međutim, da izložba potakne rekonfiguraciju niza već postojećih muzeja na terenu Zagore. Opsjednut sam idejom koja je aktualna u Francuskoj već desetak godina. Uz izloške u stalnim postavima velikih muzeja, postoje bezbrojni artefakti najrazličitijih vrsta, od arheoloških do arhivskih, od slika do stilskog pokućstva koji, ne nalazeći se u prvim postavama, tavore u muzejskim depoima. Riječ je o neslućenu bogatstvu zatočenu u tamnicama splitskih, zadarskih, zagrebačkih muzeja i galerija. Kad bi ih te ustanove posudile zbirkama u Dalmatinskoj zagori, iz koje često dolaze, mogli bismo u kratku roku znatno pojačati već postojeće lokalne muzeje, pogotovo ako bi se još više poradilo na proširenju njihovih izložbenih prostora. Već postoje krasni muzeji u Imotskom, Drnišu, dvije iznimne muzejske zbirke u Sinju. Postoje ideje o novome Muzeju Zagore u Dugopolju, propulzivnome malome gradiću koji naglo, naglo kao u antičko vrijeme, profilira svoje urbane sadržaje. U tom muzeju mogli bismo možda pokazati i građu pronađenu na arheološkim istraživanjima duž trase nove autoceste. Riječ je o fantastičnome materijalu koji traži koherentnu muzejsku postavu.

Već se naveliko priča o vašem novom projektu. Je li riječ o prostoru koji je svojedobno udomio mnoge stanovnike Dalmatinske zagore u potrazi za plodnijom i bogatijom zemljom, gdje kamenja gotovo da nema ni za lijek…?

– Ova izložba nastala je na liniji uistinu sretne ideje ministra Bože Biškupića, koja odlično zrcali njegovu viziju decentralizacije hrvatske kulture. Već se formira tim koji će raditi na izložbi o Slavoniji i zaista sam ponosan što ću biti u njemu. Ta izložba veselit će me, vjerujte mi, ne manje od ove.

Razgovarala Ivana Mandić Hekman