Iz domaće kuhinje

Iz domaće kuhinje

Ako se po noći dan poznaje, hrvatskoj se glazbi smiješe vedrija koncertna jutra! Tako se barem može naslutiti iz dijela programa sa sama početka nove sezone, u koju su i Zagrebačka filharmonija, ali i Ansambl Cantus sa već prepoznatom bojom specifično modernističke repertoarne orijentacije, unijeli kako birane popularne standarde, tako i one najnovije naslove pod skupnim, malčice možda i provokativno–dvosmislenim nazivnikom iz naslova teksta

Ne znam da li je pri kuhanju svježa koncertnoga šesterolista zagrebačkih kantusovaca kakva mala, slatkogorka zakulisna igra bila na pameti i umjetničkome voditelju Berislavu Šipušu, tek inauguracijski nastup u malome Lisinskom (17. rujna) promovirao je i dvije praizvedbe hrvatskih skladatelja, dok će uz bok Bizetovoj i Ščedrinovoj Carmen, antologijski baletni poskok Đavla u selu hrvatskoga Čeha Frana Lhotke uresiti nastupni program Zagrebačke filharmonije u velikome Lisinskom (14. rujna).

I tko to onda kaže da i iz domaće kuhinje ne mogu zamirisati začini najrafiniranije instrumentacije (još) privlačne Lhotkine suvremenosti od koje se (još) uči, a uz koju su večer uoči zagrebačkoga nastupa, u sklopu Filharmonijina gostovanja u programu svečanog otvaranja memorijalne Ružičkine kuće, i Vukovarci mogli plastično doživjeti fantazmagoričnu priču o vječnoj borbi dobra i zla sa sretnim (ljubavnim) svršetkom. Vodio je o tome računa i izbor dirigenta Vjekoslava Šuteja, uz čiji su dinamičan temperament i četiri odjeljka iz Đavla efektno detektirala stanje stvaralačkoga duha Pije i Pina Mlakara kao suautora Lhotkina baleta. A od okvira Uvoda i 3. slike Na bunaru, do okvira Pakla i 8. slike s prizorima seoske svadbe i završnoga kola, luk je velikih izražajnih mogućnosti, što će u finu premazu narodnoga i umjetničkoga s crtama kompozicijske linije jednoga ruskoga Stravinskoga, i u partituri Frana Lhotke pronaći putokaz glazbi odlična zanata i posebnoga nadahnuća.

Deseti put zaredom prvi nastup u sezoni darujući Kliničkoj bolnici Dubrava kao rezidencijalnoj ustanovi za tjelesno i duhovno zdravlje hrvatske glazbene profesije, orkestar Zagrebačke filharmonije u osvježenoj je energiji čvrsto uređena tona i muzikalna tuttija, s pogledom na Zavod za patologiju iste bolnice, kojemu je i namijenjen novac prikupljen od prodaje ulaznica, obgrlio prštav kolorit s operne i baletne scene. A u tom materijalu i Vjekoslav Šutej pliva kao riba u vodi zajedno sa svim timpanistima, kastanjetistima i pridruženom, bogato razvijenom baterijom dobro poznatih i manje poznatih udaraljkaških šuškalica i brundalica, a sve za račun fatalne Ciganke Karmen u liku balerine Maje Plisecke za koju je, pak, svoju preinaku glasovite Bizetove opere sačinio vjerni joj životni sudrug Rodion Ščedrin. I sve je prašilo po šlagerskim temama Habanere i Seguidille, sve do sitna gudačkoga veza Adagia i Gatanja kao najave zaključne drame bez milosti i uzmaka, tek uz daleke odjeke zvona i Escamillove pjesme pristigle iz nekih ležernijih, manje napetih, sudbinskih i ljudski svakako sretnijih trenutaka.

Hrvatskoj glazbi novijih i najnovijih datuma u cijelosti je pripao i prvi novosezonski koncertni krug šest godina mladoga (ili iskustveno i profesionalno staroga, kako vam drago!) Ansambla Cantus i njegova utemeljitelja i dirigenta Berislava Šipuša. S dvije praizvedbe i tri reprize (Josipović, Kelemen, Detoni) za početak druženja uza svjesno manje umilnu, više izazovnu tonsku iskru, sastav nekonvencionalna oblika i po potrebi promjenjiva instrumentarija iz godišta u godište raste u slici i prilici nezamjenjiva staništa za suvremenu (domaću) kompozicijsku riječ, iz čije će se kuhinje i po riječima maestra Šipuša, na novome glazbenome stolu sada poroditi i Chaconne HDS veterana Josipa Magdića, ali i skladba (kvazi)koncertantnoga ustroja Quasi una... za violončelo i komorni ansambl, u nas još nedovoljno ne(pre)poznatoga Zagrepčanina s većma inozemnim (njemačkim) referencijama Mire Dobrowolnyja.

I upravo u sudaru »quasi koncerta s klasičnom podjelom: brzo – polagano – brzo« i njegove prirodne (ovodobne) popudbine s intervalskim i akordičkim mikrostrukturama, pjevanje kvaziimprovizirajuća sola logično uljepšavaju i niskointonirane blok–flaute iz serijala kvazitonalitetne glazbe, što usprkos svim kvazioznakama i ogradama dobro komunicira sa slušateljem. A to je već odlika spretnosti tijela u duhu potpisana autora glazbenoga djela, u kojemu su i solist Jasen Chelfi i instrumentacijski gusto sljubljena skupina ansambla prepoznali izvođački zahvalnu nototeku. A to prošlo u ogledalu možda i nedosanjanih silueta kakvih budućih (jednako starih koliko i starinsko novih) glazba, zrcali i Magdićevu Chaconne HDS za jedanaest instrumenata, čija opsjednutost tehnikom kontrapunkta i u varijacijskome novopokretu oživljava tradiciju šakonske suzdržanosti i ljepote bez zaljubljivanja na prvu loptu.

Srednja Europa s velikim Učiteljem (Messiaen) i njegovim velikim Učenikom (Boulez), pod Cantusovim će imenom u nastavku sezone sjediniti i hrvatski zemljovidni Jugoistok u revolucionarne brojke i kocku s početka (još) ranomlada (i šenbergovskoga) 20. stoljeća, gdje slučaj u glazbi prerasta početnu slučajnost, a bačena rukavica odijeva kod (i) proračunata pravila afirmiranih i etabliranih vrijednosti. I zato i put oko svijeta na koji se u finalu svoje šesteroglave koncertne pustolovine spremaju i Berislav Šipuš i Ansambl Cantus, da bi s probranim menijem i iz domaće kuhinje složno zakuhali složenac od najrazličitijih glazbenih delicija.